Foto: 
Roman Rodyakin

Jelova šuma - 2

Parkirao je auto u svoju garažu i ušao u kuću, ruke su mu se tresle, osećao je gorčinu u ustima koja su se sušila. Glava mu je bila kao od olova, srušio mu se čitav svet. 

Sutradan nije otišao na posao. Kolege su se pitale zašto ga nema, jer je uvek je bio pedantan po pitanju svojih obaveza. Zatvorivši se u svoju sobu, nije jeo niti pio, hvatao ga je neki grč u stomaku, oblivao ga znoj, saginjao se u struku i često povraćao. U mraku, od spuštenih roletni video se samo opušak od cigarete sa malo žara. Prolazili su dani, jedan za drugim, a telefon je uporno zvonio. Čekao je da sami otkriju da je to on, da je on ubica, nemilosrdni krvnik koji je pobegao sa mesta zločina.

− Ubio sam čoveka − pomislio je − Šta da radim ? Da li da se prijavim? Ali, šta će reći komšije, prijatelјi, poznanici, rodbina? Ja to ne mogu da izdržim. Novine bi odmah objavile: Danilo Dabić, arhitekta, u pijanom stanju počinio ubistvo. Ah, ubistvo, to je samo saobraćaj − tešio se − A šta ako je bilo neko dete?

Ova mogućnost ga je dotukla. Kašlјući, iritiran sekretom koji mu je klizio niz grlo, počeo je nenormalno da se preznojava, srce mu je kucalo sve jače i jače, zenice su mu se širile pri pomisli da može da bude i gore nego što je računao. Pokrivao se čaršavom koji je bio mokar, grizao donju usnu do krvi, zapomagao. Pomislio je da bi jedno tuširanje odagnalo misli i izbistrilo um. Zaronivši glavu potpuno u kadu, na površini nazirao se samo nos preko koga je disao. Onda mu se preko providne tečnosti pojavi silueta koju je zamišlјao kao svoju žrtvu, da je već sahranjena i prežalјena od strane svojih najbližih. Jeza ga nije ispuštala iz svojih kandži. Brišući svoje nago telo peškirom, ugledao je fen na polici u toaletu i pomislio kako je to možda jedini put spasenja, ali se trgao na trenutak. Telefon je već bio pregrejan od silnih poziva; u toku dana zvonio bi i do pedeset puta.

− Halo? − ali sa druge strane nije se čuo glas nekog poznanika. Bio je to lјubazan, ali grub muški glas.

− Dobar dan! Vi ste Danilo Dabić?

− Da, ja sam, izvolite.

Srce samo što mu nije prepuklo kada su mu rekli da zovu iz saobraćajne policije, kako bi ga obavestili da se javi izvesnom komandiru stanice. 

− Obucite svečano odelo − čuo se glas sa druge strane.

- To je to, đavo je došao po svoje. Trebalo je sam da se prijavim. Osim što sam ubica, sad sam i pobegao sa mesta zločina. Svečano odelo ? Zar je presuda već doneta?

Ono što se lomilo u Danilu ličilo je na čoveka koji stoji na ivici ponora, držeći se čvrsto za vazduh. Počelo je da mu se muti u glavi, vraćale su mu se slike iz detinjstva, vraćala mu se slika majke i dečje sobe u kojoj mu je govorila o prolaznosti života, o lјudskoj patnji, ali i lјubavi kao životnom smislu. Nije mogao da izdrži pritisak. U podrumu je pronašao kanap koji je stajao na starom dedinom tronošcu i vezao ga oko vrata. 

- Ne, ja to ne mogu da podnesem. Kako ću da nastavim da živim etiketiran kao ubica? Nisam ubica! Ja sam samo mali arhitekta iz još manjeg mesta.

Utehe nije bilo. Kanap je stezao grlo, dok se koprcaj nogu nije zaustavio. Čuo se poslednji ropac. Dušnik je pucketao kao sirova cepanica u nekakvom starom kaminu.

*

Zaista, niko ne zna zašto se Danilo obesio. Nisu pronašli pismo koje, po običaju, samoubica ostavlјa. Jedino su u podrumu zatekli pomodrelo telo, fotografisali isplažen jezik i grč na licu.

Lovci su sutradan, dva kilometara od njegove kuće, pronašli povređenog nemačkog ovčara kome su zadnje noge bile polomlјene. Odveli su ga kod veterinara i on je kroz nekoliko meseci ozdravio. Ponekad prođe pored Danilove kuće i tužno obori pogled.

Saobraćajna policija te godine najsavesnijim vozačima, koji nisu načinili nijedan prekršaj, delila je novčane nagrade kao promociju akcije u cilјu što bezbednijeg saobraćaja. To je bila neka vrsta nagrade, a Danila su izvukli kao dobitnika.

Kišovita jutra i dalјe mirišu na blaženstvo. Pored jelove šume sveža humka. Čuje se pucketanje dogorele sveće.

Ivan Novčić

 

Komentari

Komentari