Foto: 
autor nepoznat

Jutro ipak ne menja sve

,,Život koji tražiš nećeš naći.

Kad su bogovi stvorili ljude,

smrt su odredili za njih,

a život zadržali za sebe.“

*Sumersko – vavilonski ep, Ep o Gilgamešu

 

Ana je tog jutra trčeći nosila bebu od dva meseca u rukama, stiskajući je da je zadrži uza sebe. Dok su automobili prolazili, ona se usplahireno osvrtala na svaki šum trudeći se da poveća i proširi svoje korake iako je znala da to nije moguće. To joj je ipak odavalo utisak da može nekako da utiče na sudbinu deteta, i stigne kod lekara na drugom kraju grada što pre. Dvomesečna beba je urlikala u njenom naručju ne trpeći nikakve neudobnosti. Gledajući je, Ana se trudili da se sabere i smiri sebe ubeđujući se da je to još jedna u nizu sitnica u vezi sa bebama koje je naučila u protekla dva meseca. Nije imala roditelje, niti muža, ni braće i sestara. Ova beba je bila samo njena odluka i ideja da se njih dve drže zajedničkim snagama u svetu brzina i nelagodnosti. Samo što to baš i nije ispalo onako kako je ona zamišljala. Umesto da uživa u čarima majčinstva i dečijeg gugutanja, Ana se budila na bolničkim hodnicima, u čekaonicama, nedovoljno opremljenim ambulantama. Trudila se da istrpi i iznese još jedan napad bebe, za koju nije imala vremena od sve brige ni ime da smisli, verujući da će je pratiti zla kob bude li je imenovala tokom ovakvih dana. Zato je strpljivo čekala, i ovoga puta jureći preko trotoara i bulevara, objašnjavala je sebi da je to sve normalno za dete ovog uzrasta i da će osetljivost proći, a njih dve će onda ovako jurišati kroz život nasmejana i vedra lica.

Milorad je već sad u poodmaklim godinama. Radi u jednoj nekadašnjoj državnoj ustanovi, koja je u svojim svetlim danima radnicima nudila izbor i nadu o čuvenom ‘boljem sutra’. Mada, za to zapravo tada i nije bilo neke potrebe, jer loše juče nije ni postojalo. Svaki dan je bio podjednako dobar, radilo se punom parom, pevale su se radničke pesme o ujedinjenju i san je postajao sve bliži realnosti. Uživalo se u zemaljskim dobrima bez konca i kraja. I potraja to neko vreme, i narod se prosto iznenadi kada su neki tamo strani intelektualci počeli na tuđim jezicima da prisvajaju fabrike i firme. Dani čuđenja su prošli, a vreme adaptacije još uvek traje. I tako sada Milorad, umesto u 'našoj', peva u 'njihovoj' firmi, na srpsko – stranom jeziku jer se rok za polaganje neophodnih stranih jezika bliži. U tome mu pomaže ćerkica Maja. Pčelica Maja, tatino mezimče, preinteligentno za ovaj svet, pati od astme koja prouzrokuje napade kašlja sve jače i učestalije. Majina nejaka pluća ne mogu da izdrže takav napor, i polako postaju da budu veliki zamor za nju.

Na drugom kraju grada leži Vlada u svojoj sobici u kasnu noć, i kroz odškrinut prozor gleda nebesko, tamno, plavetnilo. Moglo bi se reći da je zamišljen, ali to bi značilo da Vlada razmišlja o nečemu, možda romantičnom, jer je Vlada mladić ranih tridesetih godina, koji život tek otkriva. Međutim, saznaćemo da ipak tupo gleda u beznađe prostora koje se širi i preti da ga proguta. Ne trepćući, ima samo jednu želju – da što pre postane deo prašnjavih zveda, pepela i zemlje. Da ne doživi budan naredni dan, jer nema srca da gleda staru majku i ovoga puta kako plače, jer donora za ljude kao što su oni nema. Tu gde je nekada bilo srce, sada je praznina, a uskoro će praznina da bude na svakom sledećem delu telu kako koji organ bude otkazivao. U nedostatku rešenja, Vlada se miri sa situacijom, i nastavlja da gleda u bezdan. Ove visine su njemu sada dubine, džinovska duplja koja širi kljove ka njegovoj sobi, i preti da ga pojede baš kroz taj prozor koji je odškrinut taman toliko da on zaspi i ne probudi se.

Kada se ipak probudio, bio je u pomoćnom krevetu u hodniku bolnice, opet pavši u san od groznice i temperature. Dok su sestre i doktori prolazili u žurbi, govoreći njegovoj majci da nije najpogodniji trenutak da ga sada neko pregleda, jer, znate, imaju mnogo posla danas, Vlada je pokušavao da podigne ruku i nađe majku i kaže joj da idu kući, jer tog jutra nije popio svoj čaj koji mu je lekar preporučio za ublažavanje bolova. Pored nje je sestru pokušala da dozove Anu sa bebom u naručju, koja već osmi sat nije prestajala da vrišti, dok ju je Ana ljuljkala i više tako smirivala sebe. Uspinjala se na prste da dozove lekara u ordinaciji kojeg je videla iza sestrinih leđa, ali je ona jasno zamomila da svi sačekaju, i da će već doći vreme i za njih. Pobogu, nisu jedini. I onaj gospodin Milorad, kojeg je i više nego ljubazno zamolila, da napusti čekaonicu, jer takav kašalj deteta može biti zarazan po pacijente. Predložila mu je da ide kući i da ćerkici da najjači antibiotik za odrasle, iako ona ima samo devet godina i svega dvadesetak kilograma, kako bi se kašalj smanjio. Ako može duplu dozu, pa ako joj ne bude bolje, onda da se ponovo vrate u ovu istu čekaonicu, mada sumnja da će se osloboditi termin za nju. Zapravo, najbolje bi bilo da svi dođu sutra jer za sada samo prave nepotrebnu gužvu. Za sada nema mesta za njih, jer su neki mnogo bitniji pacijenti sada unutra i lekari prosto ne mogu da se posvete njima. Tako da, nema smisla da sede tu. Sutra je novi dan i nova šansa, možda bude vremena i za njih. Za sada, to nije slučaj.

Komentari

Komentari