Foto: 
autor nepoznat

Kad kenguri sanjaju

Za doručak je imala sufle sa kozjim sirom i pršutom i kefir od obranog mleka. Donela sam joj i šoljicu voćnog čaja koji voli, za slučaj da ne želi kefir. Soba je bila provetrena, pod opran, zavese razmaknute. Koleginica iz noćne smene uredno je složila sve njene stvari ipopravila jastuke iz kojih me je gledalo njeno sitno, izborano i bledo lice, plavim, prozirnim pogledom neprepoznavanja. Spustila sam hranu na stočić i pozdravila je, uobičajenim pitanjem: „Dobro jutro, Borka, kako ste spavali?“ Nije mi odgovorila. Znala sam da je pred nama dugih dvanaest sati nepovezanih rečenica ili potpune tišine. Ne znam šta mi je od ta dva stanja bilo teže. Nije mi bilo teško da je slušam, ali ona mene nije čula uopšte, kad to ne želi, i tada je bilo veoma teško dati joj redovnu terapiju. Postane nepoverljiva, ponekad i uplašena, svadljiva i narogušena, kao da bi me rado klepila po ruci koja joj pruža male žute i bele tabletice i plavozelene pilule. Bila mi je omiljeni stanovnik doma, valjda zato što smo u njega došle na isti dan pre devet godina. Sutra je taj dan, polovina decembra, spremila sam joj mali poklon, a sad mi je jasno da možda ni neće hteti da ga uzme, jer neće razumeti njegovo značenje.

„Da pustim radio, Borka?“, pitala sam, a ona je odmahnula glavom i okrenula mi leđa, legavši na desni bok, pogleda uprtog u pahulje koje su lepršale na vetru, s druge strane prozora. „Hajde da doručkujete, pa ćemo ići malo na terasu, da gledamo kako pada prvi sneg ove godine.“ Znala sam da od toga nema ništa, čim mi nije odgovorila, ali nadala sam se da će njeno ignorisanje kratko trajati, kao prethodnog dana. Juče mi je, u stvari, u nastupu prisebnosti, ispričala neke sasvim nove detalje iz vremena kad je živela u Australiji i čuvala decu svojih sinova, decu koja nikad nisu došla ovde i  uzela u ruke plišane igračke kojih je bila puna njena garsonjera. Bila sam duboko ganuta njenom rečenicom  da bi volela da kenguri dođu po nju, da odskakuće s njima i više se nikad ovde ne vrati. Kada mi se sinoć završila smena, nešto posle devetnaest sati, požurila sam do najbližeg tržnog centra, ušla u prvu prodavnicu igračaka i objasnila prodavačici zašto mi treba plišani kengur sa najviše police, do koje je morala da se popne malim drvenim stepenicama koje je neko vešto oslikao likovima iz crtanih filmova. Ona nije mnogo marila za moju priču o Borki, uslužila me, odsutno se nasmešila u prazno i nastavila da igra igricu na svom telefonu. Ipak, nije me to iznerviralo kao inače, jer pronašla sam ono što sam želela, i otišla srećna kući. Tamo me je čekao samo mačak Miša, umiljavajući se oko mojih nogu. Pojeli smo svako svoju večeru, on granule s ukusom džigerice, ja parče pite i šolju mleka i par sati proveli na dvosedu – ja u potrazi za nečim smislenim u tv programu, on zadovoljno predući svoju nevidljivu pređu, udobno smotan preko mojih stopala.

 Jutros sam došla na posao puna optimizma, nadajući se da će njena pribranost potrajati, ali su mi prvi izveštaji iz noćne smene tu nadu sasekli u korenu. Za Borku je protekla noć bila puna borbe. Imala je košmare, pokušala da ustane sama sa kreveta zbog čega umalo nije pala, pa su podigli opet stranice ograde. Odbila je terapiju pa su je uspavali na kratko da bi preko infuzije dobila potrebne lekove, i sada je bila potpuno odsutna, letargična i nezainteresovana za moje prisustvo. Pola sata sam pokušavala da je ubedim da pojede bar nešto od onoga što sam donela, ali je popila samo malo čaja. Ipak, popila je lekove i opet zaspala, pa sam zamolila Tinu, koleginicu u koju imam poverenje, da je pogleda nekoliko puta u sledećih pola sata, jer ja moram da izađem, na kratko. Jedva sam našla taxi  i kao bez duše utrčala u stan, uzela kutiju s kengurom i vratila se, a ona se za to vreme nije ni makla. Zahvalila sam Tini koja mi je donela kafu, sela u stolicu za ljuljanje i čekala da se Borka probudi. Kengura sam spustila na komodu pored njenog uzlavlja, da bude prvo što će ugledati, kad otvori oči.

Negde pred ručak počela je iznenada da govori u snu. Već posle prve rečenice sam shvatila da priča s jednim od sinova i nisam ni pokušala da je probudim i prekinem monolog, koji je njoj sigurno bio bitan, jer je gestikulacija ruku pratila svaku njenu reč.„Vitomire, rekla sam ti da me vodiš odavde! Ne trebaju mi svilene pidžame i ptičje mleko za večeru! Hoću moje pačvork ćebe i proju od juče udrobljenu u mleku. Hoću unuke da mi dovedeš, da ih moje oči vide još jednom! Hoću komšinicu  Miru i njenog psa Žuću, a ne našminkane sestre koje zbog dužine noktiju ne mogu da mi pogode venu iz petog pokušaja, iako ih ti plaćaš kao da suzavršile tri fakulteta! Ne vrede njihovi lažni osmesi ni dinara kad im u očima vidim gađenje. Vitomire, neka ti je Bogom prosto što si me utamničio u ovaj zlatni kavez...“ zajecala je tiho, pa se umirila, utonuvši opet u mirne vode sna.Srce mi se steglo od njenih reči.Moji nokti doduše nisu bili dugi, i nisam bila medicinska sestra, samo negovateljica, ali ni moja plata nije bila za podcenjivanje, ovo je bio jedan od tri najluksuznijih domova za stare u zemlji, a njegovi stanovnici takoreći –elita. Malo je ko mogao da priušti tu smeštaj, za poslednje godine boravka na zemlji, i većina je stanovnika ovde bila po svom izboru- dobrovoljno. Samo ja i Borka nismo. Nju su sinovi posle loma kuka i ne baš uspešne operacije smestili ovde, jer imaju dolara ko pleve, a mene je na neki volšebni način pokojna majka zaposlila tu kada sam se razvela i pokušala da odem u inostranstvo, jer nije htela da ostane sama. Došle smo u dom u isti dan. Nevoljno, da bi udovoljile drugima, koji nas nisu pitali za mišljenje. Jednostavno, dali su sebi za pravo da odlučuju u naše ime. Zbog jakih lekova i pretrpljene traume, Borka je već posle prve godine boravka ovde počela da zaboravlja, da gubi orijentaciju u vremenu i prostoru. Vezale smo se jedna za drugu, moja majka je nedavno umrla, nju su njeni sinovi zaboravili. Plaćali su uredno, njen boravak, ali se nisu javljali. Ja sam imala i više no što mi je trebalo za život, ali nisam imala život. Dve prazne školjke u  moru, bez nade da mogu ikada ponovo biti biserne. Gledam u kengura kojeg sam joj kupila i razmišljam koliko je  to besmisleno.  A, opet, sećam se s koliko je veselja u glasu pričala kako je s unucima odlazila u sidnejski zoo- vrt i bila oduševljena tim čudnim životinjama, koje  imaju mnoge osobine ljudi. Rekla mi je jednom da i kenguri sanjaju.

Tačno u trinaest časova otišla sam po njen ručak. U trinaest i deset minuta donela sam potaž od bundeve, grilovanu ćuretinu i  pečurke, rukolu i raženi hleb u Borkinu sobu. Proju od juče nisu  imali, ali mi je kuvarica obećala da će spremiti za večeru. Vrata su se zalupila zamnom, zbog promaje na hodniku i kengur je pao na jastuk. Prišla sam njenom uzglavlju i pokušala da je probudim. Nije mi uspelo. Njeni su kenguri došli po nju i odveli je u večne snove.

Komentari

Komentari