Foto: 
autor nepoznat

Kletva (drugi deo)

Užas koji sam video u Ladinim očima, pre nego se srušila kraj mene, proganjaće me dok sam živ. Bože, ne daj da mi i ona umre na rukama,“pomislio sam,  dok mi je ledena reka straha curila niz kičmu i  paralisala me. Pokušao sam da pridignem njeno klonulo telo, ali me ruke nisu slušale. Sada bi mi dobro došla Markusova pomoć, ali poslao sam ga u palatu da  donese amforu  kiparskog vina spremljenog za cara.“ Njenog sam brata zavoleo kao sina, a ti mi ga uze, Gospode! Ne uzimaj i nju, previše je to greha za ovu moju staru i napaćenu dušu...“Kovitlale su se moje zbrkane misli, dok sam se bespomoćno osvrtao po polumraku hodnika, a svetina je, unutar hipodroma, urlikom ispraćala pale konjanike i klicala prvom pobedniku.

A, dan je počeo takvim sjajem, svitanje sam jedva dočekao pun nade i radosti. Veliki, zlatni krst bio je konačno spreman, i svi su čekali, na svojim mestima, da ga podignu i  postave u centar glavne kupole i tim činom objave završetak gradnje najvećeg Tvog svetilišta, Gospode. Rade je sinoć na kolenima molio da mu dozvolim da se popne i sam bude jedan od onih koji će ovenčati svetinju njenim simbolom, a ja sam, teška srca, na kraju popustio. Kajaću se zbog toga do kraja života. Još uvek ne verujem, iako sam ga video svojim očima kako pada sa  skele postavljene oko kupole, kao da ga je neka nevidljiva ruka gurnula u ambis pod njim. „Zašto si me kaznio tako okrutno, Milostivi, čime sam izazvao tvoj gnev? Bio je na korak od krštenja, moja ga je kći Hana tebi privolela. Hteo sam ga usiniti, učiniti ga naslednikom svih mojih znanja, jer njegova je duša bila čista kao planinski zdenac i spremna da se napoji tvojom ljubavlju...“

Dobiću ukor od presvetlog cara što nisam prisustvovao otvaranju i pašću u nemilost velikoj despotici, znao sam da je to neizbežno, ali mi je jedina misao bila kako da probudim ovo siroto dete iz nesvesti i kako da živim s tragedijom koja se dogodila i koja će i Ladi uništiti život. Markus, moj učenik  se konačno pojavio i videvši me pritrčao. Iza njega su išla dva roba i nosila amforu vina. Podigao je onesvećenu siroticu  i rekao sam mu da je stavi u dvokolice i vozi u palatu, i da se vrati  po mene i Hanu, kad se ovaj cirkus završi. Klecavih kolena sam ušao u carsku ložu i poklonio se pred Despotom i Despoticom, zaustivši izvinjenje, ali je u tom trenutku moja kći ustala i uhvativši me pod ruku zamolila veliku vladarku da joj dopusti da se vrati sa mnom kući, jer joj je loše. Teodora je samo mahnula rukom, previše zainteresovana za divlji ples konja i jahača sjajnih mišica ispod njenih nogu, i uzvike mase oko nje, koja je klicala stotniku njene garde, jer je upravo pobedio u gađanju lukom i strelom, sa konja u punom trku.

Hana je bila bleda i malaksala, očiju punih suza i kada smo izašli pitala me jesam li sreo Ladu.“Nije mi donela vodu po koju sam je poslala, oče, bojim se da joj se nešto desilo. I, kako, kako da joj kažem da njenog brata više nema?“ Zajecala je, a meni se srce zgrčilo u komad trule zemlje koja se runila pod našim nogama, dok smo, pridržavajući jedno drugo, hodali u susret Markusu i dvokolicama. Osećao sam kako život iz mene izlazi kroz sve pore i žalost moje kćeri  mi je savila pleća još više.

Komentari

Komentari