Foto: 
autor nepoznat

Kletva (prvi deo)

Gospodarica je jutros primila glasnika sa gradilišta. Kada je otišao, pozvala me da joj pomognem da rasplete kosu. Nisam smela da pitam za kim žali, ali sam videla suze u njenim očima. U jednom me je trenutku pomilovala po licu i teško, bolno uzdahnula. Posle, kad sam posluživala doručak, primetila sam da se druge robinje sklanjaju od mene i sašaptavaju po uglovima kuhinje i hodnika, ali nisam se obazirala na to. Već sam navikla da me ne vole, zbog  posebne milosti  koju mi je gospodarica ukazala, da joj samo ja mogu spremati obroke. Ipak, zabrinulo me što ovog jutra nije okusila skoro ništa od onoga što sam iznela pred nju. Odgurnula je srebrni stočić  s hranom i ustala, prišla mi i zagrlila me. Lica zagnjurenog u moju kosu, plakala je kao dete, a moj je strah postajao sve veći i veći. Sigurno se nešto strašno dogodilo, jer ona nikada nije ovako pokazivala ni sreću, ni tugu. Pomislila sam da se radi o njenom ocu, Isidoru Miletskom, koji već danima ne dolazi kući, u  palatu na obali Proponta, jer nadgleda  završne radove na ogromnoj kupoli crkve  koju gradi po zapovesti  cara Justinijana I. Iako se moja gospodarica, njegova jedinica, Hana, tome protivila i molila ga da čuva zdravlje, on je noćio u šatoru na gradilištu, uvijen u prost vuneni plašt i jeo zajedno sa svojim pomoćnicima, ne obazirući se na podrugljive poglede dvorskih velikodostojnika koji su dolazili u pratnji cara da se dive veličanstvenoj građevini.

Moj brat, Rade, postao je njegov učenik i tako izbegao da kao konjanik neke carske falange ratuje protiv svog naroda, protiv slobodne slovenske braće, koji su zajedno sa Antima, napadali utvrđenja na severu. Bili smo deca kad je naš otac, velmoža Bojan pao u jednoj takvoj opsadi i kad su nas carski vojnici zarobili. Ipak, imali smo sreće, jer je zapovednik centurije koja nas je zarobila dugovao  neku svotu zlatnika  velikom graditelju i učenjaku, Isidoru. Umesto na pijacu robova  bili smo upućeni pravo u veliku palatu na samoj obali  Mramornog mora. Brat je oduvek bio bistrog uma i  vešt s raznim oruđima i alatima, što je gospodar vrlo brzo uočio, i uzeo ga k sebi, da ga podučava, prvo jeziku, pa onda nauci i tajnama graditeljstva. Mene, Ladu, i moju sestru Alinu, zavolela je njegova kći, pa smo  joj postale družbenice, iako smo delile iste prostorije s ostalim robinjama i poslugom. Srce mi još krvari za Alinom, koja je umrla prošle godine, od neke nepoznate groznice koju su doneli legionari iz Afrike. Sanjam je, često, kako trčimo držeći se za ruke kroz zelene lugove oko Dunava i pletemo vence od poljskog cveća. I sanjam povratak, i slobodu. I molim se,  svim mojim bogovima da mi se snovi pretvore u javu.

Moja gospodarica je hrišćanka. Njen Bog je, kaže, Ljubav. Hristos Pantokrator. Crkva koju njen otac gradi po nalogu velikog imperatora je najveći hram božji koji je svet video. Pričao mi je brat o sjaju mermera i belini slonovače, o pločicama sa zlatnim reljefima, o mozaiku u oltaru od dragog kamenja, o srebrnim i zlatnim posudama i biserima optočenim svetim knjigama... Pričao mi je i o robovima koji su izgubili živote pod kamenim blokovima, jer su padali od iscrpljenosti, gladni i bolesni. Pričao mi je o svirepim i osionim nadzornicima koji su nemilosrdno  bičevali nekog mladića kome je ispao  putir od žada i oštetio se, dok su istovarivali plen iz nekog pohoda, sa karavana koji je car namenio izgradnji hrama. Ja volim moju gospodaricu, mila je i dobre duše, ali ne mogu da verujem u njenog boga. Ako je On –Ljubav, zašto dozvoljava sve to? Sagradili su mu hram od otetog blaga, od ratnog plena koji mnogobrojna Romejska vojska donosi svakodnevno u Konstantinopolj, okrvavljen i proklet. Mnogi su nesrećnici izgubili svoje živote za proteklih 5 godina na njegovim zidinama. Kako je njihova smrt – ljubav? Ne mogu o tome da pričam sa Hanom, ali sam tužna svaki put kad prođem pored ogromnih zidina njenog svetilišta. Mojim je bogovima dom u svakoj vrbi i hrastu, u svakom leptiru i slavuju, orlu, jelenu... Moji bogovi ne traže zlatne pehare, ni svilu, ni mermer. Njima je dom zeleni lug i cvetna livada, u bistrom potoku se ogledaju. Ali, ona to ne bi razumela.

 Danas je taj veliki dan, kad će postaviti zlatni krst na glavnu kupolu Hrama svete mudrosti  i oglasiti zvonom da je crkva završena. Moja se gospodarica danima spremala za svečanost koja će se potom prirediti na Hipodromu. Šila nove haljine, ogrtač od najfinijeg hermelina, i ukrase za dvokolice kojima će ona i otac otići da se poklone velikom caru, i posebno, Teodori, svetloj carici. Radovala se i tome što će moj brat biti u njihovoj pratnji, a znam, i on će imati oči samo za nju. Već neko vreme slutim  da se rado gledaju njih dvoje, ali kad sam pokušala upozoriti brata  da je to opasno, on se samo smejao, tvrdeći da  sam umislila. On ne zna da je Hana obećana jednom  zapovedniku carske vojske koji služi u Velizarovoj vojsci, i koji će je, čim se vrati s pohoda po Africi odvesti svojoj kući. Ili zna, ali neće da zna.

Oko podneva je gospodar došao u palatu, vidno namršten i s novom borom na već izbrazdanom čelu, i kad mu je Abijad,  mali crni dečak kojeg je veoma voleo, sin  glavne kuvarice njegovog doma, poslužio pehar slatkog grčkog vina, otpio je samo gutljaj , pa uz glasnu kletvu nebesima, bacio dragocenu čašu , toliko jako, da je udarila o stub i otkotrljala se niz mermerno stepenište atrijuma. Tužno je zazvečala zlatna posuda po hladnom kamenu, i svi smo pretrnuli, kao da je bacio nekog od nas. Mrlje prosutog crvenog nektara sličile su krvi, na  svetlu podnevnog sunca, i meni se steglo srce. Isidor Miletski bio je sve drugo, samo ne prek i jarostan čovek, i nismo mogli ni naslutiti zašto je bio tako ojađeno besan i žalostan. Popeo se do Haninih odaja i ostao tamo skoro sat. U jednom sam trenutku čula njen tihi jauk, i bi mi žao što ne mogu da je utešim, jer sam pomislila da je gospodar grdi zbog nečega. Onda je izašao, hitrim korakom, pozvao konjušara, promenio ogrtač i onako prašnjav otišao nekud, u dvokolici, bez pozdrava. Iz Haninih odaja se ništa nije čulo, a ja nisam smela ući bez poziva. U zakazani sat došla je Leja, devojka koju sam volela skoro kao svoju pokojnu sestru, da  pomogne mojoj gospodarici oko oblačenja i češljanja. Bilo je kasno predvečerje i sunce je tonulo u krvavocrvene, guste oblake na zapadu, koji su slutili neko zlo. Leja je ubrzo sišla niz stepenište, sva uplakana, i kad sam je htela pitati šta se desilo, samo zamahala rukama ka meni i uz jecaje nestala u  sumraku vrta. Uskoro su  došli  po Hanu iz carske palate, i kad sam je videla – uplašila sam se za nju. Bila je bleda, skoro siva u licu, i dve su je robinje pridržavale dok je silazila  niz mermerno stepenište. Nešto je rekla jednoj od njih, i devojka je prišla i šapnula mi da Hana traži da idem s njom i da se moram presvući. Zbunjena, i uplašena, poslušala sam, a srce mi je htelo iskočiti iz grudi, dok sam birala belu haljinu  i plavi ogrtač, one koje mi je baš gospodarica poklonila. Nikada dosad nisam išla s njom na hipodrom, i bilo mi je čudno što me zove tamo, ali sam želela da joj budem blizu, jer sam videla dajoj je loše.

Na ulazu u Hipodrom stajali su stražari carske garde. Visoki, u sjajnim oklopima s perjanicama na šlemovima. Hana je sve vreme uzdisala na mom ramenu, a ja nisam smela progovoriti ni reč. U svečanoj je loži bilo već pola dvorske svite, i svi su se veselo smejali, i nazdravljali peharima punim vina. Čekala se još presvetla carica Teodora i  milostivi car Justinijan, i nekoliko vojskovođa, pa da velike trke počnu. Hana je sela na meke kamilje kože i svilene jastuke u uglu desno od carskih sedišta, i trašila od mene da ostanem pored nje.To baš nije bio običaj, ali je znala da joj niko neće prigovoriti, jer je bila caričina miljenica, i ja sam se smestila u dnu njenih nogu, i s nestrpljenjem čekala da stigne i njen otac, nadajući se da će s njim doći i moj brat Rade, koga nisam videla cele nedelje. Poverio mu je veliki graditelj Isidor mnogo važnih zadataka u poslednje vreme i on ih je sradošću ispunjavao, vredan i okretan, i gladan znanja i potvrde svog umeća i talenta.

Kada je carica došla  sa svojim dvorankama na tribinama  je nastao prvo muk, pa je masa stala klicati i aplauzom pozdravljati  vladarku, koja se smešila i otpozdravljala, s izrazom dosade na licu...Čekao se samo Veliki despot Justinijan, pa da nestrpljivi konji i jahači krenu  u bespoštedne borbe za  slavu i čast pobednika. Carica je uzela par zrna grožđa i gutljaj vina iz zlatnog pehara i  zaokružila pogledom po loži. Videvši uplakane Hanine oči  ustala je i prišla joj, sela do nje i zagrlila je, a ja sam ostala zatečena tim njenim činom. Ljubomorni pogledi iz caričine pratnje su mi sve rekli, ali znala  sam da  moja gospodarica ne mari mnogo za njih. U tom je trenu i car došao, pozdravio okupljeni narod i otvorio igre. Isidora Miletskog ne  videh nigde, ni mog brata, i neka mi se hladna ruka dotače srca na trenutak. Setila sam se njegovog besnog zamaha peharom vina, i gorkog uzdaha, kada je danas dolazio kući... I  povišenog tona dok je razgovarao s  Hanom u njenim odajama. Svi su očekivali da on uskoro stigne, ali njega nije bilo. Ni njega, ni mog brata.

Moja se gospodarica  malo smirila posle Teodorinog zagrljaja i zatražila mi vode.  Izašla sam, da joj donesem, i umalo se sudarila s njenim ocem. Kad me je prepoznao u polumraku hodnika, savio je koleno preda mnom, i zaplakao: „ Oprosti mi, dete, molim te. Ja sam kriv što si ostala bez brata! Nisam smeo da mu dozvolim da se popne gore! Toliko me je molio da baš on učestvuje u postavljanju  velikog krsta, da  sam na kraju popustio...Kada su završili  i krenuli da siđu, okliznuo se, i pao.“ Skamenile su me njegove reči. Oduzele mi glas. Zaustavile disanje. Zacrnile vid. Izmakle tlo pod nogama. I potonula sam, u spasonosni mrak nesvesti, koji me je spasio  gubitka razuma u tom trenutku.

Komentari

Komentari