Foto: 
Neil Conway

Kraj

Noć je mirisala na dim i pepeo. Neko odozgo se svom silinom trudio da sve elemente koji ne pripadaju tamo zadrži negde oko površine zemlje, i ni malo se nije trznuo na pomisao da bi se oni dole mogli i ugušiti. Sami su mešali, sami nek udišu. I mada se nije video prst pred okom od magle i dima, mesec je sijao kao da nikada više neće zasijati. On je izgleda držao stranu ljudi. Borio se sa oblacima koji su plovili tik iznad površine, gurao ih svojim zracima, i kao retko kada poželeo da mu je sunce pri ruci. Ono bi lako došlo do krovova i ulica i još lakše ponovo prikazalo put kojim su išli ljudi.

Vozio je koliko su mu vremenski uslovi dozvoljavali i možda još za nijansu brže, ne bi li stigao da ih poljubi pred spavanje. Obično bi pustio muziku pa bi mu vreme do kuće brže prolazilo, ali večeras je toliko teško bilo voziti da mu je bila potrebna sva koncentracija koju je mogao još dа izvuče iz sebe nakon smene od 15 sati. Tišina u kolima mu je dala odličnu podlogu za misao. A šta bi umoran čovek po ovakvom vremenu mogao da misli? Naslućuje se već da je težak život i borba za opstanak dobro nagrizla smisao za optimizam i humor koje je imao u izobilju, nekada. Hod po tankoj žici i nekoliko desetina kilometara u jednom pravcu svakoga dana ne ostavlja baš mnogo mogućnosti za društveni život. Složićete se, vi koji čitate, kao i ja koja pišem, da bi se u ovom trebutku mogle odigrati velike borbe u čovekovoj glavi, tuga i nesigurnost, nemoć i neizbežan pad koncentracije koji bi neminovno doveo do katastrofe na klizavom putu.

Ali nije. Pogrešili ste i Vi i ja. Da, i meni je palo na pamet da bi to bio logičan kraj. A, ako bi na trenutak zanemarili logiku, pa završili priču recimo ovako:

Još na pragu je stresao sa sebe svu maglu koja ga je celim putem proganjala i izuo cipele tek  pomalo umorne od nestrpljivih nogu, te je spontano udahnuo vazduh koji je mirisao na njegove anđele. To je bio čist kiseonik koji se daje umirućim ljudima i koji ih vraća ponovo u život. Vriska od golicanja iz dnevne sobe prostruji mu kroz krvotok i on se sruči na kauč kao kakav veliki medved, dok su dve iznenađene loptice skakale po njegovim leđima ne prestajući da se smeju. Kafa je već mirisala. I mama je mirisala. Život mu je mirisao na prvu jutarnju sanjivu kafu i vruće krofne. Kada bi ga neko u ovom trenutku pitao kakvo je vreme napolju, nesporno bi odgovorio, sunčano, kako drugačije, iako je ponoć već bila na pragu.

Zar ne deluje logičnije od svega što ste malopre pomislili?

Komentari

Komentari