Foto: 
autor nepoznat

Krljušt na kamenu

Svakim bljeskom sunca koje se ogleda na mom tijelu, pod vodom, premjeravaš dužinu sopstvene promisli i težinu mog postojanja. Okreneš me na jedan, pa na drugi bok, poput iskusnog ribara, dok se svjetlo na mojim leđima prelama od plave, preko zagasito zelene, do sivkasto bijele na stomaku. Vratiš me u vodu.

Otplivam malo, pa ti se radoznalo vratim. Podvučeš mi ruku pod stomak podigneš malo iznad vode, osjećam toplinu tvog dlana na sebi koja me uznemirava, hitrim pokretom udaram te repom i bježeći nazad pravim krug oko tebe. Nikad igre dosta tebi. Nikad igre dosta meni.

Ponovo ti prilazim. Izvlačiš me iznad površine vode, zadržavaš dah, a ja zadržavam želju da preživim. Škrge se odvajaju od tijela, davim se u tvojoj želji da me imaš, radoznalo i sa željom posmatraš crveno meso puno krvi koje se pojavljuje i nestaje dok se borim u želji da preživim. Lagano me spuštaš u vodu, ali već sam umorna. Razmišljaš da li da dopustiš hladnoj vodi i udahu prirodnog staništa da me vrati u život ili da nastaviš sa svojim sebičnim pobudama. Previše izmorena da bih pobjegla plutam uz tvoju nogu nadajući se čudu. I ti si se umorio od igre. Nisam više ni divlja, ni sjajna, pa polako gubiš interesovanje za moju borbu. Sada imaš druge želje.

Prelaziš rukom preko mog glatkog i tvrdog tjela, peraja nemaju više snage za bijeg. Prepuštam ti se. Vadiš me iz vode i iznosiš na plažu. Položenu na kamenu, u zadnjim trzajima života pozdravljaš moju želju da ostanem svoja. Miluješ od repa ka glavi, pogrešnim putem si krenuo ako pokušavaš da me sagledaš u cjelini. Činim ti se gruba, želiš moje meso, želiš moju suštinu, želiš me ogoliti, usmrtiti sve ono što jesam po cjenu da ubiješ u meni sve ono što me čini takvom.

Laganim pokretima prvo skidaš krljušt. Radiš to sporo, u nesvijesti sam, ali živa. Te ruke koje su me do maloprije nježno držale u sigurnosti čvrstine, sada me bole i ranjavaju. Boli me. Boli me što sam ti vjerovala, što sam radoznala, što sam tebe izabrala da me imaš. Na tvojim dlanovima lijepe se ljuspice mojih sjećanja, svih mojih dubina, na njima ostaje plava, zagasito zelena i sivkasto bijela sa stomaka.

Otvaraš mi utrobu. Sad više nema laži. Vadiš iz mene svu prljavštinu koju sam sakupila godinama, brižljivo čistiš zidove mog stomaka, potom pluća, ispiraš me vodom koja je do jutros bila moj dom, a sada joj se samo moja krv vraća i utroba koja nosi moje uspomene. Sada sam čista pred tobom. Takvu si me želio, neokaljanu? I mrtvu.

I srce. Malo je i čudiš mu se, ogoljeno od radoznalosti tvoje da ga imaš. Malo je jer ne pumpa sokove koji me održavaju živom. Dozvolio si da sav život iz njega isteče u tvojoj potrazi za mojom nutrinom. Razmišljaš, tako malo i neugledno da li ti je sada potrebno, da li da ga odbaciš u vodu, ostaviš u grudima mojim ili odložiš na kamen pored krljušti, koja se na suncu presijava od plave, preko zagasito zelene i sivkasto bijele sa stomaka.

Gledam te očima koje više ne vide. Prelaziš rukom preko mog tijela zadovoljan što krljušti koja je bila moja odbrana više nema. Ogoljena sam, čista, sa srcem na tvom dlanu. Oči mi ne vadiš. Tvoj odraz ostaje zaleđen u mom pogledu.

A ja sam ti vjerovala.

Komentari

Komentari