Foto: 
autor nepoznat

Krugovi umirućeg grada

V. je voleo svoj grad. Da, voleo ga je, ali to su bila davna, prošla, setna vremena, puna sećanja koja bi mu unosila prijatnost u dušu. Ne, on više ne hoda ulicama, protrči utabanim stazama, kojima svakog dana mora proći, pa beži u svoj svet, svoje utočište.

Danima, u predvečerje, sa prozora bi posmatrao kako se sumrak sliva sa okolnih planina na grad, uspavljuje ga... Sve je ličilo na umirući grad koji je posmatrao sa svoga prozora, video je njegovo sivilo, oronule fasade, tužne ljude koji su pognutih glava prolazili.

Jedne večeri mu dođe na um ideja, čudna misao da, poput stranca prolaznika, krene na jedno putovanje. Putovanje u krugovima koje će praviti u hodu kroz prošlost. Želeo je okom da snima sve moguće ulice, kvartove kojima možda nikada nije ni hodao, ili ih je zaboravio .

Hodao je magistralom koja je obilazila grad, koju su pohodile samo čelične grdosije, na putovanjima u nepoznato. Bio je mrak i samo bi poneka grdosija na trenutak zasvetlela stazu mraka. Sa leve strane ležalo je groblje, mesto sa kojeg je bio najlepši pogled na grad. Sećao se koliko se puta divio pogledu, kada bi odlazio da prati na poslednji počinak neke svoje znance.

Osećao je užasnu prazninu dok je hodao magistralom, i u daljini video neka bleštava svetla... Pored njega su se nizale nakaradne prigradske kuće, puteljci koji su na sve ličili, sem na ulice, sve je ukazivalo na jad primitivne megalomanije praznih glava...

Putovao je svojim gradom, lagano, kao da želi da zapamti svaki detalj, jer se možda oprašta, a polako je ulazio u sledeći krug...

Sada su to bila svetla koja je iz mraka video, načičkane zgrade, nekakvi nakaradni tržni centri, i stvarnost sveta i ljudi koji su se utrkivali da besomučno unište okolinu.

Tek poneka kuća, pravilno i lepo građena, štrčala bi kao čudo, ali videlo se da su napuštene, prazne, i da čekaju nekog pohlepnog rušitelja koji će, poput varvarina, graditi spomenike svojih frustracija.

U sanjarenju, zakoračio je u krug koji je voleo. U tom krugu živela su najlepša sećanja, nizovi prelepih kuća, park uredan i prepun mira, a ne tako daleko obasjavala se voda i osećao miris reke... Neka sećanja koja nikada neće umreti.

Naprosto je odugovlačio da zakorači u sledeći krug, bežao je iz uličice u uličicu. Želeo je da oseti mirise davno zaboravljene i radosno se pojavi misao da nije sve umrlo pred modernim varvarima, da još uvek živi neki pristojan svet...

Noge ga same povedoše u sledeći krug, onaj centralni krug gde su se sa jedne strane nizale betonske nakaze, simboli modernog primitivizma i pohlepe, i poneka pseudotradicionalna betonska... Okolo su bile načičkane reklame, odvratno aranžirane, kao na najprimitivnijem vašaru prostote. Protrča kroz krug, naprosto bežeći...

Ostalo je da učini još jedan korak, da obiđe još jedan krug. Tu, nadomak bleštavila, stajao je mostić koji je delio svet, svet laži i svet umrlog rada... Gledao je pustoš oronulih fabrika, groblje jednog vremena. Dalje ne, nije potrebno...krug se završio...

Otići zauvek...zaboraviti zauvek...prezreti zauvek...

Okovi umirućeg grada mirisali su na rđu... Nikakav drugi miris nije postojao, ni miris posečenog drveća, ni miris radosnih ljudi...

Komentari

Komentari