Foto: 
Neil Moralee

Krv nije voda

Kroz veliku, mutnu dioptriju, Jovan je zamišljeno gledao u šahovsu tablu na kalemegdanskoj klupi. Mada je bio uporan, nije nalazio rešenje problema koji mu je juče, na šahovskoj table, ostavio njegov saigrač, njegov  politički protivnik i njegov najveći neprijatelj u životu. Petar ga je opet izdao, prevario, napustio ga u najbitnijem trenutku, u trenutku kada je Jovan bio na potezu… Ništa novo, Petar je uvek bio đubre, komunističko đubre… uplašio se svojih misli, ali im se, ugazivši u čemer svog života, ponovo prepustio…

Tačno pre šezdeset  tri godine, kada su u ratu pobedili komunisti, Petar je rešio da iskoristi novonastalu situaciju. Bio je vlast, a vlast je vlast, s njom se ne raspravlja...

Jovan nije bio svedok Petrovog dolaska u rodnu kuću, ali je dobro zapamtio Jevremovu priču, koja se ukorenila u njegovo sećanje, odomaćila se kao jedina istina tog vremena, tog događaja, te sramote! Bio je hladan, kišovit novembar četrdeset pete kada se Petar vratio u svoje selo. Sa crvenom petokrakom na titovki i sa kapetanskim činovima na epoletama, koji su kod seljana izazivali poštovanje, ali im i uterivali strah u kosti, projahao je na belom konju blatnjavim seoskim sokakom.  Sjahao je tek pred poznatom, oronulom kućom i ušao u praznu avliju...

-Domaćine...- nije dugo čekao na škripu drvenih vrata i savijenu figuru čoveka koji mu je podario život, ali ne i zemlju. Petar je zaboravio šta mu je otac darivao, ali nije zaboravio da je kuću i svu zemlju Jevrem ostavio mlađem sinu, da je obrađuje i živi od nje. Jevrem je računao da je taman toliko potrošio školujući Petra u Pešti, gde se njegov stariji sin, umesto za pravnika, iškolovao za revolucionara! Ali, u Petrovom slučaju revolucija je bila isplativa! Sada je Petar predstavnik narodne vlasti, koja seoskim domaćinima oduzima zemlju od koje žive. Sa novom vlašću stigla je i nacionalizacija! Partija je tražila od Petra da joj verno služi, da daje primer svojim ponašanjem, bez izuzetka. Sada je došao red i na Paunoviće...

Jevrem je skupljenih očiju gledao u lik kojeg su se njegove oči odvikavale petnaest dugih godina. Studije, ilegalni komunistički rad, revolucija, sve je to stalo u petnaest godina Petrovog izgnanstva iz očevog pogleda, ali to nije bilo dovoljno i za zaborav. Krv nije voda...

-Petre, sine...- Jevrem je pružio ruke ka sinu koji se nije ni pomerio. Čovek u partizanskoj uniformi je ćutke gledao kako niz staro, bolom i borama izbrazdano lice teku suze. Jevrema Paunovića nikada ništa nije tako zaboleleo kao ova tišina! Ni rat, ni okupacija nisu bili tako surovi prema njemu kao oslobođenje, kao rođeni sin! Umesto zagrljaja, Petar je u ispružene ruke svog oca stavio rešenje narodne vlasti .

-Jevreme Paunoviću, u ime narodne vlasti, došao sam da te obavestim da je imanje državnog neprijatelja Jovana Paunovića nacionalizovano. Država vam ostavlja deset ari zemlje i pomoćnu zgradu. Sutra će doći geometar da razgraniči zemlju! Ajd’ u zdravlje, Jevreme Paunoviću. Tada je počeo Petrov uspon i moj pad, Petrova vlast i moja muka, moja robija, razmišljao je Jovan gledajući u postavljenu šahovsku tablu, na kojoj su se nalazile čudne fugure. Umesto belih figura kralja i kraljice, Petrova šahovska garniture je imala figure doživotnog predsednika Jugoslavije, Josipa Broza Tita, i njegove supruge, Jovanke Broz! Petar nije priznavao kralja ni na šahovskoj tabli. Lako se odrekao  Lenjina,  Staljina, pa i oca Jevrema, ali ne i Josipa Broza, i komunističke ideoligije! Ideologija kojoj je Petar verno služio sudarala se sa ideologijom kojoj je služio Jovan!  Jovan se borio u kraljevoj vojsci, a Petar  u Titovoj, Jovan se od svoje ideologije treznio u zatvoru, a Petar se od svoje treznio gledajući kako se komunizam pretvara u ono protiv čega se borio. I pored nepremostivih razlika, njihove  ideologije su imale jednu dodirnu tačku! Obe su imale krvave ruke. Do lakata! Danas, kada su ih godine naučile pameti, Petar i Jovan bi najradije pljunuli na ideologije kojima su dali svoje živote, ali su to priznavali samo sebi, u četiri memljiva zida. Ko još priznaje svoje grehe javno!? Dok su bilio mladi, puni snage, život ih je svađao, delio, a sada ih je pomirila smrt. Danas je Jovan ostao bez saigrača za šahovskom tablom, bez političkog protivnika, bez najvećeg neprijatelja u svom životu! Sve životne razlike, sva mržnja i želja za otimanjem, dokazivanjem, nestale su Petrovom smrću. Kao nepogrešivi sudija, smrt je sve njegove greške ispravila, poravnala, učinila ih oprostivim...

Jovan je tužno gledao u pat poziciju na šahovskoj tabli. Takav mu je bio i život, zaglavljen u prošlosti… Nije imao kud, ostalo mu je samo da čeka svoj red.  I posle svih zala koje mu je Petar naneo, Jovan je žalio za njim. Krv nije voda, Petar mu je bio rođeni brat...

Bratislav Rosandić

Komentari

Komentari