Foto: 
Parée

Lice naličja (odlomak)

Po prvi put u životu, Petra je obuzeo strah. Nastojao je da to ne pokaže.

Da, znao je da mu nema pomoći, da će umreti, ali… Ali… Ali… To „ali“ bilo je odraz bespomoćnosti, nemoći da se bilo šta promeni. 

Pratio je korak koleginice koja ga je vodila ka odeljenju za eutanaziju, gde je pacijent već bio pripremnljen, ali su mu noge toliko drhtale da ih nije ni osećao. Odgovarao je na njena pitanja, trudeći se da zvuči normalno, ali nije čuo sebe od konfuzije misli: porodica… zahtev… bolovi… ispravna odluka.

Pacijent je ležao na krevetu, trenutno umiren sedativima i analgeticima, poluzatvorenih očiju. Da, znali su da će umreti još dok je bio u operacionoj sali. Možda je doktor Jap u pravu. Nema mu pomoći, svejedno je da li će umreti za sat ili dva, ili će njegova agonija biti produžena još nekoliko dana, ali ako će već umreti, neka umre dostojanstveno koliko god je moguće.

Prvo pitanje koje se Petru nametnulo, bilo je: šta se dešava u glavi pacijenta? A onda: da li zna šta ga čeka? Da li je svestan šta je zahtevao? Da li je spreman za smrt? Kako mu ona izgleda? Da li je oličena u doktorima oko njega, istim onim ljudima koji su do skoro bili jedina nada u život?

Pogled mu je bio prikovan za injekciju i vrh igle koji se polako približavao pacijentovim venama. Kap, dve, koliko li je potrebno da se oseti blaženstvo? Došlo mu je da vrisne iz sve snage, da pobegne negde, da ga nema u ovom trenutku nigde… Mislio je da je video mnogo toga, naročito u Srbiji, jer devedesete su bile loše godine. Između ostalog, morao je lično da odstrani prste na nozi jednog dijabetičara najobičnijim peanom koji je bio toliko loš da je odavno trebalo da bude rashodovan. Ispod noge, bio je prazan balon vode koji je služio kao oslonac , a na podu, najobičnija kofa u koju su upadali odstranjeni prsti, satrulili od bolesti, „tihog ubice“.

I još mnogo stvari koje supredstavljale naličje profesije koju je odabrao, ali ovo je bilo pravo lice naličja: ružno, zbunjujuće, a gledalo ga je pravo u oči i tražilo direktno suočavanje. Ispostavilo se da, ipak,nije sve video.

Nemo je posmatrao dešavanja oko sebe. Nakon davanja injekcije, doktor je još malo pričao nešto pacijentu, stvarajuci mu iluziju života, a život se, ustvari, gasi. Dogoreva.  Da li on to pokušava da uteši pacijenta, da ga umiri, šta? Uskoro će zaspati. Jednostavno i lako. I više neće biti bolova. Njegovo telo će biti zadivljujuće lako i bez ijednog grča. Opušteno. Da li sad misli na svoju porodicu? Da li im je zahvalan zbog toga što su podržali njegovu odluku? Da li se kaje što je tražio eutanaziju?

Misli su se smenjivale brzinom svetlosti, a samo jedna se vrtela u krug: Da li zna šta se dešava? Nemo i nepomično je posmatrao lice čoveka koga san polako savlađuje. Sada će zaspati i više se neće probuditi. Ovo mu je poslednje što će videti i zapamtiti. Bože, da li će to biti moj lik? Da li je ovo čemu prisustvuje zaista milosrđe? Jeste, da… Jeste… Sigurno jeste, drugačije ne može biti…. Grozničavo je počeo da se brani od nekog osećanja krivice ili čega već…

Ne zna tačno, ni sad, koliko je vremena prošlo dok pacijentu jedna sestra nije zatvorila oči. Čini mu se čitava večnost! Gledao je još u to mirno lice. Nema više bolova, nema ničega. Konačno spava, opušteno i mirno, samo što ne diše, a sve ostalo je isto.

Kad ga gledam ovako, pomislio je Petar, rekao bih da je srećan. Ali ne, šta mu to pada na pamet i zašto ga, uopšte, toliko posmatra? Šta očekuje? Odgovor?

Ta noć je bila najduža za koju zna. Mnogo, mnogo pitanja i preispitivanja.  Trebaće vremena da ovo preboli i prihvati. „Sazrevanje je dug proces“, govorio je njegov mentor. „Traje čitavog života“.

Morao je opet da pomeri granice u svojim shvatanjima i svojoj svesti da bi mogao da dokuči nešto što bi se moglo nazvati istinom, ali to se ne dešava za jednu noć.

Komentari

Komentari