Ljudi vuci

Šta je ono Demijan pričao o groblju svojih predaka? Grobnica bješe zarasla u korov i šaš, sa nekom ženom je odlazio tamo da ispijaju vino, dok je pokušavao zastrašiti ili inspirisati, dovoljno čudan da se od njega može oboje očekivati. Pričao je da se u gurkanju flaša prevrnula, a pod je žedno ispio tečnost do posljednje kapi, dok se činilo da na podu nema pukotine koja bi mogla tom brzinom u sebe uvući krv Isusovu.

 „To su moji preci vina žedni ostali“, smijao se, on je mladosti sigurno ostao žedan, možda željan.

Nakon dugih ispijanja čaja šetali smo po gradskom bloku, kakva slučajnost baš pored groblja.

Ulagivale su mu se razne žene. U jednom lokalu, mi regularni gosti, ona nonšalantna dama. Šaputala mu je blisko, gledajući me ispod oka. On se okrenu prema meni sa iznenađenjem :„Nisam znao da si balerina?“

"Zamisli, ni ja, ali eto mogu biti, jer ne mogu biti Niko, a praviti društvo Nekome, zar ne?“

Tako dobih i ovo zvanje, meni nepotrebno, izazvano mnogim pretpostavkama ko sam i mnogim ljudima koji su tvrdili da me poznaju, a on prerano ostareli dječak, govorio je:“Ti si jedina autentična vještica koju sam upoznao“. Smijali smo se tome. Sjećaš li se?

Taj fini, obrazovani i prepotentni gospodin, rijetka zvijezda koja je obasjala moje dane intelektualnih pustinja, vuk samotnjak.

Neki drugi ljudi i neki drugi oblici međuljudskih odnosa, gurkanja muškaraca u velikim grupama natjeralo me da bolje proučim fenomen psihologije čopora u ljudskom društvu. Koliko daleko smo napredovali od primitivnog čopora i da li se on u posebnim situacijama ponovo formira oko alfa mužjaka?

Alfa mužjak, povučen, tih, pouzdan, arogantan, u pravom trenutku prvi na poziciji, najhrabriji, pomalo lud, kockar, hazarder.

Logično je da ljudi odrasli na određenom prostoru, uslovljeni geografskom širinom i specifičnim terenom, nose sa sobom određene sisteme ponašanja usvojene i uslovljene okolinom. Izdvojeni kao cijelina, a ograničeni u kontaktu sa novom sredinom u koju su dovedeni, okupljaju se oko najjačeg člana svoje izdvojene zajednice i stvaraju vrstu čopora, povinujući se željama i volji vođe, ali pod šapom Alfa mužjaka.

Čopor se sastoji od dvije do šest jedinki, pa čak do dvadeset. Interesantno je da u hijerarhiji Alfa mužjak je onaj ne koji izdaje naređenja već ima najveću društvenu slobodu i naravno dozvoljeno im je da se pare i sa nižima u rangu od sebe. On čoporom vlada ne fizičkom snagom, već snagom svog nezavisnog, a jakog karaktera. Očinska figura, ne figura tiranina. Takvi odnosi dopuštaju i cirkularnu hijerarhiju.

Začudilo me što muškarac u „čoporu“, kojeg pokušavam da proučim, nije najjači, a vjerovatno ni najinteligentniji, niti ga obrazovanje izdvaja od drugih, ali upravo taj njegov zaštitnički stav prema ostalima, karakterna dominacija, spremnost da se ugrozi sopsteni život po cjenu  pomoći drugima u grupi čini ga najjačim, ličnost koja svojim stavom daje sebi najviše slobode, uslovljavajući time i ograničavajući slobodu ponašanja drugih u grupi.

On nije uvijek vođa čopora, ali može diktirati aktivnosti, može voditi u lov, određivati mjesto spavanja, postoji čak i elemenat demokratije, u kom čopor odbija poslušnost, međutim on je taj koji čopor drži stabilnim i ne dozvoljava tenzije među njima. Čudan čovjek.

Nakon nekog vremena, Alfa mužjak se izdvaja iz čopora i nastavlja samotnjački život. Još jedan neobični pustinjak i samotnjak u nizu koji će kroz ostatak života pronicljivo gaziti sam.

Gdje si odlutao, kojim bespućima sada hodiš pa te ne mogu više pronaći? Pustarama se gubi moj glas iako te dozivam, a izmaglica prekriva naše dobre i loše dane.

 Alfa. Beta. Subordinate. Omega. Juveniles.

Pisma iz zaliva - osmi deo 

Ciklus: „Kornjačin oklop“