Foto: 
autor nepoznat

Lovci na zmajeve

“Sitnije Cile sitnije...”, pevušila je gospođica Avdić na uređenom delu plaže reke Drine,  ispred istoimenog hotela. Sve vreme dok je pevušila pesmu koja joj se uvukla u uho sa sinoćnog koncerta održanog na gradskom trgu, ona se vrtela levo-desno i šarala stopalima po vetru.

- Ajde prestani Lajla, ne mogu te namazati - besnela je gospođa Avdić. Mazala je njena ramena uljem za sunčanje da ne izgore na jakom avgustovskom suncu. Ulje sa njene zategnute kože na leđima je svojim dlanovima razvlačila naniže prema oblim i čvrstim butinama.

Lajla se sada okrenula na leđa tražeći rukama po peškiru svoje naočare za sunce. Kada ih je našla stavila ih je na nos licem okrenuta prema nebu. Tako neobične sa drečavo crvenim staklima i belim okvirom privlačile su pažnju radoznalih prolaznika. Totalno su bile u neskladu sa plavim dvodelnim kupaćim kostimom koji je imala na sebi. Majka je bila ubeđena da je kupaći kostim svoje ćerke plave boje, dok je Lajla tvrdila kako je ona potpuni daltonista jer je njen kupaći bio zelen.

- Sitnije Cile sitnije... - nastavila je Lajla.

Uspevši na kraju da zatvori bočicu sa uljem, dok joj je zatvarač klizio iz ruku, gospođa Avdić je rekla strogim glasom: - Idem po sladoled, da se nisi makla odatle, jer jasno?

Već sledećeg trenutka, osetivši ukus slobode, svakom dobro znan, Lajla je potrčala prema šumi preskačući peškire i ljude koji su ležali na njima opijeni suncem. Usput je porušila jedan dvorac od peska koji su deca napravila i nagazila na nečiju loptu da umalo nije tresnula o zemlju. Iza poslednjeg hotelskog paviljona zamakla je desno kamenim putem koji se spuštao naniže uz Drinu vodeći kroz gustu šumu. Osetila je hladnoću jer gusto granje nije propuštalo sunčeve zrake i nastavila da trči. Zaustavila se tek na izlazu iz šume kada je ugledala reku koja se  na tom mestu širila praveći brzake preko velikog kamenja.

Pecaroš sa slamenim šeširom na glavi i štapom za pecanje se okrenuo da vidi ko mu to plaši ribu. Sedeo je u hladovini ispod vrbe kada je začuo korake i glas koji pevuši  sitnije Cile sitnije.

- Zdvavo kako se zoveš - upitala je Lajla zadihano.

- Stefan, a ti? – simpatična cura, pomisli dečak, a ne ume da kaže slovo r.

- Ja sam Lajla, a može li se ovde kupati? - učinila mu se jako poznata kao da je viđao ovih dana.

- Ovde je plitko nemaš se gde kupati, - sad je već bio siguran da je video sinoć u šetnji, - Voda je brza i hladna.

- Šta ti vadiš? - vezivala je kosu okrenuta prema suncu sa svojim upadljivim naočarama.

- Sviđa mi se tvoj kupaći kostim, lepo ti stoji zelena boja.

- A šta kažeš za moju tetovažu?          

- Ne vidim dobro, priđi bliže.

Ona je desnim stopalom kružila po sitnom kamenju, a onda je počela da ga šutira. Kamenje je letelo po Stefanu koji nije mogao da se brani, jer je držao štap, samo je podigao desno rame da zaštiti lice. Lajla je prišla bliže, jer je htela nogom da mu gurne štap, ali je on brzim pokretom uhvatio za gleženj leve noge. Vrisnula je i oslobodila se veštim pokretom. Otrčala je prema reci.

- Hoćeš u vodu?

- Već sam ti rekao da je plitka i da je na ovom mestu možeš preći, ali ako mi kažeš nešto o sebi, možda i razmislim o tvom predlogu. - ostavio je štap po strani, oslonio se na laktove i pažljivo gledao prema Lajli.

- Počni ti prvi, ne znam šta te zanima.

- Šta si u horoskopu?  Ja sam bik. Kako ti se dopao koncert?

- Plijesao si svo vrijeme sa onom debelom Jovanom, vidjela sam vas. Kako je smiješna u onim helankama.

“Aha, Jovana, kako se sve vrti oko nje”, pomisli Stefan.

- Jev ti se možda sviđaju njene kikice?

- Kako znaš sve to? - skočio je na noge.

- Bila sam iza vas ali me nijesi video, jev si gledao u nju.  

- Večeras ću gledati gde je zelena majica sa srebrnim šljokicama.

- Nosiću dvugu boju, ako uopće izađem - glumila je kako je ljuta.

Stefan je zgrabio dušek i rekao: - Vodim te u lov na zmajeve - uhvatio je Lajlu za ruku i krenuli su prema reci.

- Jesi znala da ovde ima zmajeva?

- Ne.

- Pa gde ti živiš?

Zakoračili su u vodu i krenuli na levo prema drugoj obali. Reka je postajala sve dublja.

        - Jesi li čitala “Malog princa?“

        - Jesam, a ti? – odgovorila je i dodala – Da li misliš da bi ovca stvavno mogla pojesti njegovu vužu?

- Da, Dovoljno je gladna i glupa da to učini, ali to ne menja stvar. Vremenom će nići nov pupoljak, a ovca zauvek ostaje životinja koja bleji, stoka za klanje. Niko nikad neće nekome pokloniti ovcu zato što je zaljubljen u njega. Kapiraš?

- Kako volim malog pvinca.

- A, ko ga ne voli?

Voda im je došla do struka kada je Stefan podigao Lajlu na dušek, a on nastavio da gura kroz vodu prema još većoj dubini za koju je samo on znao. Kapljice vode su se presijavale na njenoj glatkoj koži koja se sijala od ulja. Nežne zlatne dlačice na donjem delu leđa su nestajale ispod kupaćeg kostima.

- Da li si zaljubljen u Jovanu? - nastavila je Lajla da ga zapitkuje.

- Da, jer se ne pravi važna i sama ide po sladoled.

Lajla se pravila da nije čula, samo je rekla kako je voda hladna i da dobro pazi da je ne prevrne sa dušeka.

- Znam šta radim - odgovorio je i držeći je  za glatke i tanke listove i nastavio da gura prema dubini iznad koje se nakrivilo jedno drvo. Kada mu ja voda došla do grudi skočio je na dušek koji se propeo i umalo nije prevrnuo. Jedan talas je prešao preko Lajlinih leđa i ona je vrisnula. Njen krik je bio pun zadovoljstva. Dva vlažna, vižljasta tela su se koprcala kao ribe dok nisu našla mesta na uskom dušeku. Lajla je klizila niz glatku ivicu dušeka, pa je svoju ruku, da ne bi pala stavila oko Stafanovog struka koji je svoju levu prebacio preko njenog ramena, dok je desnom veslao prema drugoj obali. Dva nevina tela u najčistijoj reci Evrope plovila su na granici dve države i dva veka.

- Ne vidim ni jednog zmaja - reče Lajla.

- To nisu neke ogromne životinje sa velikim krilima kakvim ih ljudi zamišljaju, bar nisu takvi dok su mali. To su male bele ribe koje žive u reci sve dok ne napune sto godina, a onda pošto su stare i ne mogu više da plivaju one izlaze na obalu gde im porastu krila i postaju zmajevi. To mesto je upravo ovde gde te vodim. Pokazaću ti put kojim odlaze u šumu.

Nešto je iskočilo iz vode i nestalo u gomili granja ispod drveta.

- Ne ispuštaj me! - vrisnula je.

- Držim te čvrsto. - stisnuo je još jače uz sebe - Samo gledaj u vodu, jer si videla jednog koji je upravo iskočio?

- Jesam eno još jednog! - ciknula je od radosti.

- I drugi ide za njima. - pokaza joj Stefan rukom u tom pravcu i poljubi je u rame sad već suvo i crveno od sunca.

- Hej, šta to vadiš?

- Hej ništa, zar nismo pošli u lov na zmajeve?

U tom trenutku se začula snažna detonacija sa druge strane brda koja je poplašila ptice u šumi koje zalupaše krilima. Crn dim se dizao u vis. Drina se uznemirila. Jedan helikopter je preletao iznad njihovih glava,  pokušavajući da ugasi požar. Ma koliko se trudila da ignoriše nastalu situaciju, Stefan je osetio kako drhti. Pribila je svoju glavu na njegove grudi i zagrlila ga sa obe ruke oko vrata.

- Vhati me na obalu - šaputala je.

Stefan se spustio u vodu i promenio kurs dušeka prema obali.

- Divan dan za zmajeve, videli smo ih barem pet.

- Stefane, obećaj da češ mi slijedeći put ispvičati šta biva sa njima kad odu u šumu.

- Hoću Lajla, a  koliko ti je godina?

- Devet, a tebi?

- Ja sam napunio deset prošle nedelje.

Ništa više nisu stigli da se razgovore, jer je Lajlu majka prosto zgrabila za ruku i izvukla iz vode

- Lajla bolan djete, zašto me nijesi poslušala, hoćeš u ludnicu da me otjeraš?

Držeći se za ruke otrčale su uz brdo  prema hotelu.

Samo što je Stefan izvukao dušek na obalu ugledao je svoju majku kako silazi niz prašnjav drum.

- Šta tražiš sam na reci? Možeš da se oklizneš i udariš glavom u kamen, pa da se udaviš. Šta misliš kako će meni biti?

Samo koji minut kasnije dim se razišao, a Drina je nastavila da teče prema svom konačištu. Zavladala je tišina koju je samo žubor vode narušavao. Na obali je ostao jedan štap za pecanje i jedne crvene naočare sa belim okvirom.

Komentari

Komentari