Foto: 
Rufus Gefangenen

Mala, ogrebana olovka

Ležala je na podu nepomično. Telo joj je bilo bezbojno i poderano. Ožiljci su se videli sa svih strana. Potrošena i nevidljiva, ležala je tako u uglu potpuno svesna da joj je došao kraj. Toliko mnogo stranca je ispisala da se više ni ne može setiti. Bila je prvi korak neukom dečaku, prvi početak starijoj sestri, važna linija kroja bespomoćnoj majci. Bila je važnija od života. Više nije. Nije prihvatala svoj kraj. Nije bila od onih koji umeju da odu neprimetno, da se povuku i ne zaplaču zbog toga. Osećala je da još uvek srž golica njenu unutrašnjost. Slabo, jedva primetno, ali kuca i dalje. Pisala je i sama o tome da svaki kraj vodi novom početku, da je besmisleno nadati se nemogućem, da je nemoguće samo ono što se ne da zamisliti. Sklapala je u glavi floskule i mantre, uklapala ih u trenutak u kome sama, neprimetna, manja od zrna pasulja, leži u uglu sobe. Bezuspešno. Živelo joj se. Pisalo joj se. Osećala je da to nije taj trenutak u kome će od njenih delova napraviti neki novi i lepši oblik. Kako se to uopšte zna? Kako sveća zna da je dogorela kad još uvek oseća svaku svoju kap palu na obod svećnjaka? Da li se sama preda ili plače kada je pretope u novu sveću? Da li se nada da će ponovo goreti, ili samo nestane? Kada bi imala neku sveću u blizini pitala bi je.
Čuje još uvek onog istog dečaka kako trči u novo nebo, onu sestru kako je velika napisala svoj prvi roman, onu majku kako plače od ponosa. Trčali su iz prostorije u prostoriju, smejali se, vikali malo, pričali puno. Srećni su. Drago joj je. Ali to ne umanjuje njenu bol. A činilo joj se da bi trebalo. Videla je sebe u svima njima po malo. Bila je ponosna. Volela ih je nesumnjivo. Ali to i dalje ne umanjuje njenu bol. A trebalo bi.
Ležala je tako danima, možda nedeljama, ili godinama, dok se jedne večeri prepuna pernica ne prosu po sobi. Dečak je iako porastao I dalje bio pomalo nespretan. Dokotrlja se do nje velika I sjajna, plava grafitna olovka.
-Otkud ti tu? - pitala je plava - baš si malena.
-Tu sam već duže vreme. Niko me ne traži. Nikome ne trebam više. Potrošila sam se, premala sam za njihove porasle prste. A bila sam nekada kao i ti, velika i sjajna. - kroz suze je govorila mala, potrošena olovka u uglu sobe.
-Dođi, zagrliću te, tako će nas zajedno pronaći.
-Dobra si, ali to meni neće mnogo pomoći. Ja im više ničemu ne mogu poslužiti. Baciće me kada me budu našli.
-Vreme menja sve na šta naiđe. Nedvosmisleno. Ali, sećanja žive zauvek. Zar ne znaš to? Ti si se u svom bolu krila, umesto da te bol natera na borbu. Osećaje je teško uskladiti sa realnošću, to je tačno, ali tu samo jedna stvar nedostaje. Neki potroše ceo život tragajući za tom niti koja će spojiti emociju i razum. Neki je pronađu, neki zakasne, neki nikada I ne shvate. A jednostavno je. Najjednostavnije moguće. Uostalom najsložemije stvari su uvek veoma jednostavne. Kada im pronađeš okidač. Jednu jedinu supstancu koja ih čini takvim kakve jesu. Samo je jedan tajni začin za svaki specijalitet. Često je baš najbliže ali ga baš zbog blizine ne vidimo. Gledamo predaleko.
-Sve ja to već znam. I nije pomoglo.
-Zato što znaš. Ti znaš ali ne veruješ. Veruj. To je začin. Nemoj znati. Osećaj. Zaboravi sve što znaš. Tek ćeš se onda setiti onog najvažnijeg. Zaboravila si da veruješ.
-Mama, mamaaa, vidi šta sam pronašla iza kreveta! Moju srećnu olovku. Sa njom sam napisala prvu pesmu. - reče sestra.
-To je moja srećna olovka, sa njom sam napisao prvo slovo. - reče dečak.
I ostaviše malenu, ogrebanu olovku u kutiju za uspomene da živi zauvek. A olovka je naučila da veruje. I nikada nije zaboravila.

Komentari

Komentari