Foto: 
R ljeh Imaging

Merak

Muka je to strašna, moj mladi prijatelju, muka najcrnja. Da su u ono vreme pitali Dantea šta ide posle devetog kruga, sigurno bi naslovio ovu muku, što te od jutros tako pogrbljenog drži zalepljenog na toj klupi. Rekao bi, nešto kao: „a posle devetog kruga, prijatelji i sluge i sudije moji, posle devetog kruga ide on! Veliki ili mali, to uopšte nije važno, jer on nema veličinu. Nema ni oblik, ni boju. Ukusa je sažvakanog dostojanstva, ili nešto nalik samopoštovanju koje je neka morska neman progutala, pa ispljunula u mulj. Ukusa je teškog kao živo blato kada bi se gutalo da ga što manje ostane, da se celi ne udavimo u njemu. Ima i miris. I to ima. Miriše na zapaljenu kožu. Na tužno izgorelu krv koja je menjala svoje agregatno stanje nebrojeno puta, od tečnog, ka čvrstom, pa zatim pod vatrom odmah u pepeo i prah, koji se meri česticama kiseonika koji udišemo, a ne može se desati. Pa se i kiseonik u tim i takvim slučajevima povuče, i ostavi mesto samo prašini što je od zapaljene krvi ostala. Pa ti diši. Takvog je mirisa, tužnog da ti se plače, a ne plačeš. Posle devetog kruga, nesrećnici moji što pitate pitanja koja se ne daju pitati, jer se odgovori boje sami sebe, a neće ih se ljudi bojati, posle tog zadnjeg kruga može još samo njega biti. I ničega više. Merak! To mu je ime.“

Tako bi govorio, a tek po neki izgužvani kaput što teško nosi nekoga čoveka ispod sebe, razumeo bi o čemu govori. Takav si mi i ti od jutros. Kao da te niko još nije upozorio na tu strašnu neman. Merak ti je, mladiću moj, zlo veće i od samog đavola. I njemu je iskliznuo iz ruku kada ga je probao zarobiti. Ne da se neman u okove vezati, ne da se ni prijateljem ni neprijateljem prozvati. Ako te na zub uhvati, i telo i dušu će ti u prah zdrobiti a ti se nećeš ni pobuniti. Ne veruješ mi? Objasniću ti, pa ti eto ako nekada i primetiš takvu pošast da te napada, a ti se seti šta sam ti govorio.

Kreće se polako, sasvim polako. Ne bi ga ni primetio kada, recimo, ideš ulicom u školu, ili kreneš kući iz prodavnice, prošao bi pored njega kao da je kakav list otpao sa drveta, pa čeka na asfaltu da istrune i spoji se sa zemljom ponovo. A asfalt ne propušta zemlji, baš ništa što bi preko njega na taj put krenulo, ali ti tada i ne razmišljaš o tome. Ti imaš svoj put, i tamo si krenuo svim svojim bićem. E vidiš, baš tada te može napasti. Nevolja je što ni taj napad ne bi primetio. A sigurno još dugo ni to da ti se pod kožu zavukao, i čeka. Aaa, neće on odmah da počne da te seče na komade, pa da primetiš i da mu se odupreš. Ne, ne, previše je podmukao on za to. I on tako čuči u nekom uglu tebe, i čeka da ga nahraniš. Da, hrani se i raste. Može narasti toliko da mu tvoje telo postane tesno, ustvari, na kraju, ako ga na vreme ne primetiš, tako i bude. Naraste veći od tebe pa samo izađe iz svih pora odjednom, ostavljajući za sobom tvoje razbijeno telo, na toliko mnogo delova, da ih je potpuno nemoguće ponovo sastaviti. Zato ne smeš dozvoliti da naraste. Ali preskačem, pa me možda ne razumeš.

Elem, kada se tako neprimetno i ti bi rekao slučajno, ali nije, uvuče u tebe, onda čeka. Čeka prilike da se hrani. Tvojim prijateljima, kafanama, devojkama. Tvojim čulima, tvojim emocijama, tvojim željama i nadanjima. I snovima se hrani. Njih naročito voli. I raste. Zahvata deo po deo, oblači ti krvotok u svoje košulje od adrenalina, klizi kroz kožu i golica te dok to radi. Ne boli. Ni ne znaš da si u opasnosti. A on raste. Okreće ti želudac kada mu najviše treba da se hrani, zatvara ti oči kada je najvažnije da vidiš, uši kada treba da čuješ. Igra se sa čulima i namešta ih tako da uvek prestane da radi baš ono koje bi te za zemlju vezalo, a počinje da viče i skače baš ono što te u oblake tera. A merak igra. Tabana nogama po tvom telu i čuješ kao da bubnjevi lupaju u ušima i kao da srce jače lupa, a u stvari to samo merak igra. I što više igra, to je veći. A tebe ništa ne boli. Nego ti lepo. Što ti je lepše, on sve veći i jači. Tu te je već uzeo pod svoje. Možeš da se boriš, ali jako teško. Mada, nije nemoguće. Ja bih ti savetovao da ni ne dođeš do tog stadijuma. Onda ga želiš više, što te on više razbija. Kažem ti ja, zlo je to strašno.

Jednog trenutka te samo proguta. Preraste, pojede i ispljune. I ode da traži novu dušu. A ti više nisi ti. I ne samo što nisi isti, nego ne znaš pošteno ni ko si, ni odakle si došao, a o tome kuda treba ići, da i ne govorim. Ostaneš sam sa sobom, a bez sebe. E to je samoća. Onda te ni zemlja više neće. I ako uspeš da pronađeš put do nje.

Zato te molim, mladi moj prijatelju, čuvaj ga se. Čuvaj se meraka, kao da je od samog đavola strašniji, a i jeste.

Voz je konačno ušao u stanicu i mladić, dohvativši rukom ručnu torbu, samo letimice baci pogled na oronuli kaput koji je još nekako nosio telo starca ispod sebe i uđe u voz. Voz za kući. A kaput ostade na klupi u stanici gde vozovi dolaze i odlaze. I kaput i starac ispod njega, ostaše nepokretni. Oni su ionako već bili kući.  

Komentari

Komentari