Foto: 
Sofy

Mesečeva nevesta

Duga kosa u kojoj se prelamala mesečeva svetlost, spuštala se preko ramena. Naslonjena na vazduh koji je treperio od letnje žege, gledala je u pravcu iz koga je dolazio šum vode. Miris bosiljka bio je  znak da su suđaje tu. Došle su i ona će krenuti gde je rečeno…

Osluškivala je, ne bi li im čula glasove, ali noć je, za ljudski sluh, bila tiha. Iznedrila je zvuke trava, poljskog cveća, zrikavaca i kosu joj splela u pletenicu kojoj je darovala boje vatre, vazduha, zemlje, dok se voda, od izvora do nabujale reke, prelivala u njenim očima. Za neverne, koji su se u njima gubili, bilo je to mesto stradanja-hladno i opasno. Oni drugi, mogli su se napajati iskonskim strastima i lepotom koja okrepljuje dušu. Mlado, jedro, telo bujalo je ispod  haljine koja ga nije sputavala, već se lagana, obavijala oko nogu koje su je nosile svetom dok je tragala za trenom koji bi mogla zadržati do večnosti.

Jedna duša sačinjena od mnogo slojeva koji su se, vremenom, odvajali jedni od drugih, cepali, premeštali, budili, uspavljivali, radili sve težeći harmoniji u svom poretku, čekala je onako kako se čeka doba bremenito novim spoznajama koje daju tajne moći; čekala je da se zadato obistini; verovala je u magiju mirisa i trava i zato je odložila strele, prepuštajući se, raširenih ruku, ženiku čiji znak joj se ocrtavao na čelu. Zna da su je suđaje pohodile na rođenju, pohodiće je i sad!

„O, mesečeva nevesto! Kreni do zdenca! Umij se vodom, okiti se njenim žuborom; ogrni se toplinom doma, namiriši  lepotom rađanja! Ako ti se prikaže zvezdani venac, znaj da si dostojna  da budeš gospodarica svemu što stane između oka koje vidi i ruke koja stvori“.

Da, to se zapovest ostvaruje! Evo, i zemlja podrhtava, oblaci staju, drveće, ptice, sve što živi zaustavilo je dah čekajući da mesečeva nevesta stupi na presto...

Napravila je nekoliko koraka gledajući ka nebu i zapevala pesmu o ljubavi, čiji su se tonovi pronosili kroz noć. Bila je to molitva za sve usamljene duše koje su pokušavale da promene sudbinski naum.  Pesma joj je pokazivala put , a ona se polako izdizala ka mestu koje je čekalo dušu koja će biti oslonac nebu i zemlji; dušu, koja će pomiriti sunce i led, upravljati vojskama i rartovima…

Petlovi su se oglasili sa prvom tačkom purpura iznad planina. Iako svitanje od pamtiveka izgleda isto, nešto se, ipak promenilo. O tome neće govoriti ljudi, već vreme kojim će ona prekriti žednu, ispucalu zemlju, željnu kiše koja će njenim plodovima pomoći da nađu put do gornjeg sveta.

Komentari

Komentari