Foto: 
TimothyJ

Metanoja Anno Domini (deo IV)

A sad na ulici, smiraj i mirisi koje je topli vetrić nanosio, raznosio i odnosio, donoseći nove i nepoznate. Hodao sam, osećajući kako se telo polako smiruje i slabi, a rane hlade i počinju da bole. Gnev u meni je polako jenjavao, a ipak nisam mogao dovoljno evocirati ono što mi je bilo potrebno da znam, da li su živi ili mrtvi. Gnev mi mrači vid i stvara crvene blještaje u kojima to više nisam ja, već neka razbuđena zver u meni, čijeg se divljanja u svom normalnom stanju više ne bih sećao. I opet bljesak, ovoga puta moj dragi Artur, mislio sam.

- Pa ipak, sama ova borba nije ništa drugo do obelodanjivanje sukoba sa samim sobom, koji je svojstven volji. Sveopšta borba je najočitija u životinjskom svetu u kojem svaka životinja biva plen i hrana za neku drugu; drugim rečima, materija u kojoj se pojavljuje ideja životinje mora da se ustupi, kako bi mogla da se pojavi neka druga ideja, jer je svaka životinja kadra da očuva svoj život jedino stalnim uništavanjem tuđeg. Na taj način, volja za život jede samu sebe i, u različitim oblicima, jeste svoja sopstvena hrana. Tada je nastupio moj Duh i, kao nošen blaženstvom sna, prepustio sam mu se...

Činilo mi se da je kroz moju svest proletelo stotine proživljenih, kao i onih neproživljenih života, i nedosanjanih, stranih mi, kao i odnekud poznatih snova, pre nego sam pred sobom, u daljini ugledao „Voz“ i siluetu sa moje desne strane koja se neverovatnom brzinom primicala da mi je delovalo kao da levitira. Bio je to nekakav neobičan sveštenik, u mantiji koju nikad do tada nisam video. Primakavši mi se i ne upitavši me ništa, rekao je da idemo u istom pravcu i nastavio da „hoda“, prilagodivši svoj korak mom. Delovao mi je nestvarno, kao i sve ono što će tek uslediti.

- Ko ili šta nas ovo prati? - upitao sam, više sebe nego njega.

- Niko nas ne prati. Imaš groznicu i iskrvario si puno, pa ti se možda pričinjava - rekao je, pogledavši me podozrivo, sa blaženim osmehom na bezbrižnom, produhovljenom licu.

Oslušnuo sam, i zaista, sablasni krici moje svite bejahu zamrli.

- A kuda ide taj voz? - upitah.

- Ne znam, no nekuda već ide, negde će već stići, ili nikuda, u čemu je razlika? Sada je to za Nas najirelevantnija stvar! - odgovorio je smireno.

- Dakle, putujemo zajedno, ka istom?

- Svako je Božjom, a opet svojom rukom vođen. Paradoksalno, ali je tako.

- Hm, pa lepo... Onda ovako, ja sam najveći vernik i ne želim da mi Boga, božansko što osećam u sebi i sve ostalo uz to, skrnave oni koji sami sebi to daju za pravo i koriste Božansko da bi ljude pretvarali u stoku i držali daleko od spoznaje sebe samih i svih onih vrednosti koje ovi nesretnici u svom vapaju za bilo kakvom utehom ili nadom, zahvaljujući ovim parazitima, nikada neće otkriti... Zar ne?

- Apsolutno se slažem.

- Ljudi hoće nekakvu slobodu mišljenja, a većina uopšte i ne zna niti šta je sloboda niti šta je mišljenje... O veri posebno pojma nemaju, pa tada parazitske institucije stupaju na scenu, i tek tada ovi „grešni stradalnici“ pojma nemaju niti ko su, niti koliko su daleko od sebe i božanskog u sebi, niti u šta da veruju, jer su zaboravili šta je zaista njihova priroda, lišeni mogućnosti saznanja, spoznaje šta je uopšte volja, pod presijom tuđe i moćnije, zarad nečega o čemu pojma nemaju a čemu žrtvuju svoje, jedno jedino postojanje... - mirno je klimnuo glavom a ja, začuđen njegovom reakcijom, nastavio:

- Ljubav!? U dvosmislenoj oskudici smo sa njom! Ja lično ne, ali ako se podam empatiji, „MI“, „ljudi“, onda da. Pravi, dobri hrišćani to odlično znaju, no oni imaju svoje nebesne mantre, a ozemljeni, pokvareni i iščašeni hrišćani ne žele o tome više ništa ni da znaju, ali svakako žele da o tome govore narodu jer, kad do sada nisu saznali, od sada se bave politikom, ali onom crnomantijaškom, koja takođe želi samo moć i ništa više, da vlada na polju bednih duša na najperfidniji i najsnishodljiviji način, da ima svoje nezasluženo mesto u hijerarhijskoj strukturalno-obeshrabrujućoj konstrukciji, koja ušuškava i uspavljuje uboge u svom stradalništvu i nesreći, uz sedativ lažne nade zarad „konačnog sna“...

A što se tiče spasa i nade na kojima religije baziraju svoje dogme, nada je u najtežim trenucima ipak bedna, jer nada čekanjem i pasivnošću umiruje hrabrost i bes koji bi u tim trenucima bili od nužnog značaja i imali moć za postignuti potrebno, a u tome ne vidim nikakav spas, već duhovni zločin... - rekoh pogledavši ga, a on kao da mi je pročitao misao koja bi usledila, nastavi:

- Ljubav, opet, to će svako okrenuti na svoje!... Prema naciji? Pogrešna i izmanipulisana... Prema ljudskom rodu? Džaba – dižu ga u nebo gde mu nije mesto a zemlju ostavljaju... Kome?! Prema sopstvu – odavno izbrisano ako se ne poistoveti sa, ili prikloni nečemu od pomenutog... - reče samozadovoljno sveštenik i uzdahnu. Pogledao sam ga zapanjeno, ne verujući u ovo što čujem, a onda nastavio:

- Stupidnost se lako širi, prvo zato jer svaka vrsta propagande radi na njenom negovanju, a drugo, jer je lakša za usvajanje i korišćenje, pa kad se idiotizam forsira i vrednuje kao nešto naj… Zar će se neko samokažnjavati da čita Šopenhauera? Hoće, ali koliko njih? Ne znam, no sigurno mnogo manje nego što je broj onih koji imaju alergiju na neopravdani autoritet u ovakvom hijerarhijskom sistemu... A ljudi? Oni stiču tupave osobine jedni od drugih kao zarazne bolesti, a pametne ne stiču, ni na taj način, ni na mnoštvo drugih, ustaljenih, zastupljenih i danas mogućih… - izustih, lupivši pesnicom u šaku, osetivši svoj gnev kako kreće da me obuzme.

 

Nastaviće se…

Igor Rajović

Komentari

Komentari