Foto: 
Jen Wen Luoh

Mindelo, na ostrvu Sao Vinsente

Dogodilo se to krajem 2015. godine – ta pojava o kojoj hoću da vam pričam. Dogodila se, odnosno došla, i još nije prošla. 

Na televiziji je bio prenos neke predstave cirkuske trupe. Krajnje neobične. Prefinjene, nikada do tada viđene. Sofisticirane. Odela izvođača su bila izuzetno kvalitetno urađena, ni nalik na bilo šta viđeno do tada. Radili su u grupama od desetinu izvođača i svi su bili isto obučeni. Grupe su se smenjivale i svaka je imala nov izgled, nove kostime, neobjašnjive, predivne. Niz dva platna, širine oko 3-4 metra, a dužine od vrha šatre do poda, igrali su dvoje ljubavnu igru, spajajući se visoko, a onda bukvalno kao da su nekontrolisano padali u ambis, negde iznad jednog metra od poda, hvatali u grčevit zagrlja i uvijali u purpurno platno. Pojavljivali su se i nestajali u njemu, a onda plesali sa glavom prema podu, uvijeni samo oko gležnjeva, praveći ogromne krugove kao da su na ringišpilu. Pratili su jedno drugo i onda kada sam pomišljala da će se mimoići ili katastrofično sudariti, prihvatali su jedno drugo u meki zagrljaj. Kada se njihova predstava završila, primetila sam da su mi usta otvorena, a ja sva zgranuta. Bila sam pod ogromnim uticajem lepote prizora, plesa u vazduhu, lepršanja purpura i muzikom... Na visini dve trećine pozornice, na improvizovanom balkonu, u haljini sa žiponom, bez pokreta, pevala je bez pekida lepa srednje visine ženca, sa “puf“ rukavima – pesme u neprekidnom nizu. Malo je reći da sam bila oduševljena. Bila sam – ushićena! 

To se sve događalo baš u trenucima kada sam bila sama u sobi, malo setna, malo patetična, a sve više srećna i ushićena prizorima koji su se ređali pred mojim očima. Ta čudna kombinacija me držala do kraja predstave, koja je sigurno trajala 45-50 minuta. Predstava, pesma i moje raspoloženje bila je koktel onoga što je odražavalo ono što se u meni događalo. Pomešano, prijalo mi je, i veoma osvežilo. Štaviše, moja osećanja su dobila neku potvrdu, kao nešto što želiš da bolje razumeš, da napišeš velikim slovima, pa ti ni to nije dovoljno, nego ga još i podvučeš. A onda, da ipak budeš apsolutno sigurna, na kraju staviš i znak uzvika! 

Reči pesama su mi bile apsolutno nerazumljive, podsećale su na španski, ali nisu bile na španskom jeziku i nikako nisam mogla da odredim kom jeziku pripadaju. Na kraju sam zaključila da to može biti samo portugalski, sa kojim sam se vrlo retko susretala. Samo znam da sam bila kao začarana. Najjače od svega, osetila sam jako izraženu suprotnost oštrih i neprimerenih u našem jeziku grupa suglasnika, kao na primer jedno do drugog „šp“ u reči „dišprezo“ koja se često ponavljala u refrenu jedne pesme. Oštre za naše uvo, na na tom jeziku, vrlo melodične i utopljive, pogotovo kada stoje pored reči „korason“, „sentimenti“... Uklapale su se sa ovim rečima i mekim udarima klavirskih čekića, uranjale u žice klasičnuih gitara, izranjale u reskom zvuku saksofona i gubile u otvoru kontrabasa... I reči i muzika, stopljene kao u krupne letnje kapi kiše, topile su se na mojoj koži i ostavljale tragove, sijajući posebnom tečnom svetlošću.

Upijala sam kišu muzike i reči i sve to sam jasno osećala kako mi ostavlja vidljivo-nevidljive tragove u duši, kao što ostavljaju tragove ove reči koje ispisujem.

Nedugo zatim, kroz dva dana, opet sam čula sličnu pesmu. Susret sa njom je bio kao susret sa poznanikom. Dok je glas pevao, ja sam pokušavala da pratim zavijutke melodije i pevala neke svoje reči sa „šp“, da bi što više ličile na original.

A onda se, bukvalno, dogodio frontalni sudar!

Na televiziji, čuvši poznatu pesmu, videh nepoznato lice. Kako je glas bio nežan i mladalački, očekivala sam osobu odgovarajućeg izgleda. Međuti, „sentimenti, korason, a mar“... i čudno i milozvučno „dišprezo“ pevala je preko šezdesetpetogodišnja meleskinja, ovećih gabarita, kratke, crne i talasaste briljantinom pouljene kose, bosih nogu, oteklih ispod široke suknje do gležnjeva! Prosto u neverici, pokušavala sam da sastavim pesmu, glas i izgled, ali mi je to slabo polazilo za rukom. „To je Evora Cesaria“, reče neko ležerno na televiziji, kao da je Evora sedela do mene i mi se upoznajemo. To sam dobro upamtila. Njeno ime i izgled, iako ni slučajno atraktivno, ostavilo je snažan utisak na mene. Više nisam prepuštala slučaju da njena pesma odnekud iskrsne. Kupila sam njen CD i napokon do besvesti slušala i već poznatu i sve njene predivne pesme. Još kao tinejdžerka, odlazila sam sa društvom par kilometra od grada u motel pored autoputa  Niš-Beograd i usput smo grupno, a bilo nas je najmanje tuce, pevali pesmu „Besame mucho“ koju smo prevodili kao „ljubi me dugo“. Reči koje nismo znali, pevali smo sa „la, la, la“, a onda iznova ponavljali „besame, besame mucho“...

U jednom ženskom časopisu pojavio se tekst o njoj i dve slike: na jednoj, u predivnim  i neverovatnim bojama, ugledah daleki horizont blagog plavetnila ispod koga se zelenilo neko more ili okean, koga je oivičavala obala belog sitnog peska, kao sjajna satenska traka na mojoj omiljenoj bluzi. More ili okean, bilo je zeleno od odraza zelenih palmi i algi. Voda je bila mirna i mamila uzdah što je samo slika.

Na drugoj slici, stoji Evora obasjana suncem, a u pozadini su bili predivni suncobrani od pruća, ispod kojih se šetaju nasmejani kupači. Po nagnutim palmama, prosto se osećao da duva neki topao vetar i to stalno u istom pravcu. Iza njih, talasići na izgled mirne vode, preplitali su se i prosto vidljivo zapljuskivali ivicu slike gde se završavala i Evorina dugačka suknja, a vire bose noge, do pola stopala upale u pesak. A ispod, pročitam tekst, koji sam upamtila, ali koji ću vam doslovce preneti: 

„Sezaria Evrora – poreklom iz grada Mindelo, na ostrvu Sao Vinsente. Ostrvo pripada takozvanim „Ostrvima na vetru“ (u originalu „Barlave Nto“) i nalazi se u skupini Zelenortskih ostrva. Postoje i ostrva „ispod vetra“ i to su Majo, Santjago, Fogo i Brava. Arhipelag su otkrili i kolonizovali u 15. veku Portugalci. Kreolci koji danas žive na Zelenortskim ostrvima potomci su Portugalaca i crnih robova, doseljenika iz Senegala. Zbog ovakve istorije, muzika sa ovih ostrva je mahom tužna, podseća na portugalski fado, a na kreolskom se zove Morna. Poznati izvođač ove muzike je i Evora Sezaria....“ Evora je kreolka i peva o onome što čoveku ne da mira: o ljubavi, životu, strasti, ljunomori, sreći, čežnji... Evrora peva umetnost.

Ne razumem reči, ali su mi bliske. Većina od njih sastoji od šuštavih „š“, „ž“, „z“, „č“, ili reči kao presečenih i nedorečenih na pola, progutanih i potonulih u zelenoj vodi okena i izbačenih na peskovitu obalu u obliku neke polomljene srebrne školjke...

Kada slušam Evorine pesme, ožive talasi, zablista sunce, a ja hodam po satenskoj obali i skupljam raznobojne školjke. Svaka naredna je lepša od prethodne i ni jednu ne mogu da bacim, nemam srca da ih se odreknem, već, već ih vraćam na isto mesto, kako bih opet i opet mogla da ih niz beskrajnu obalu skupljam i vraćam i nalazim radosna, kao da su tek izbačene, nove. Stavljam ih na uvo i čujem zapljuskivanje neke nepoznate, daleke obale i želim, jako želim da jednog dana ugledam tu obalu.

Komentari

Komentari