Foto: 
Andreas Cabrera

Miris gospođe X (drugi deo)

Kroz dva dana sam opet, sa grižom savesti, otključala vrata. Prešla sam rukom preko krevetskog prekrivača, kao kada se miluje detinja kosa. Pažljivo i nežno i s puno ljubavi. Odmah sam krenula u potkrovlje. Došla sam do komode i otvorila prvu fijoku. Složeni gornji i donji delovi pidžama, deblji i tanji. Za hladnije i toplije dane. Moje pronicljivo žensko oko je odmah primetilo da nema ni jedne spavaćice. Baš čudno. U jednom kraju fijoke stajale su složene ženske maramice. Tačno sam znala da je po njima poprskan miris. Nisam ništa dodirivala, već savila glavu i pomirisala ih. Otvorila sam drugu fijoku. Samo dve muške pidžame, složen donji veš, čarape, majice i u kraju fijoke, složene muške maramice. Mirišljave. Treća fijoka je bila puna ženskog donjeg veša, prekrasnih prslučića uparenih sa gaćicama, neotvorenih svilenih čarapa sa likrom isključivo u crnoj i braon boji. U sledećim fijokama su se nalazile majice bez i sa kratkim rukavima, helanke u nekoliko boja, usklađene sa bojama tunika. Pored čarapa, stajao je par belih pamučnih rukavica. Njih je gospođa navlačila kada je obuvala čarape. Naravno, rukavice su predivno mirisale ili se meni taj miris toliko uvukao u nos, uglavnom, miris je bio prisutan u vazduhu. Sledeća fijoka je imala katanac sa šifrom. U narednoj su stajale muške majice, nekoliko džempera, dukserice sa dugim rukavima. I preostale dve fijoke su sadržavale mušku garderobu. Za ovaj dan, završila sam „posetu“ odsutnoj gospođi X.

Sledećeg dana sela sam u fotelju za ljuljanje. Pažljivo sam otvorila pletenu korpu. Sike, odštampane stranice sa kompjutera, olovke, upaljač, mobilni telefon, do njega punjač... To su bile stvari koje sam na prvi pogled sagledala. A onda sam uzela u ruke i sva usplahirena, zaustavljajući glasno disanje – njenu prvu sliku. Plava kosa, ovalno lice, ispod malo kraće haljine se ocrtavalo lepo oblikovano telo sa svim ženskim atributima i završavalo se izvajanim nogama. Stopalo malo, usko u cipeli sa štiklicom od tri santimetra. Preko ramena prebačena jarko crvena marama. Na usnama takve boje ruž i takve boje lak na noktima. Osmeh jarko crvenih usana otkrio je lepe bele zube i dao neverovatnu vedrinu celom licu. Čak su joj se i oči smejale. A oči! Plavozelene, jasnog pogleda, gledaju pravo u mene. Ostavih sliku po strani i nastavih sa pregledanjem daljeg sadržaja pletene korpe. Naišla sam i na njegovu sliku. Izrazito visok, skladno građen, jačeg grudnog koša i jakog vrata. Na licu sve na svom mestu, ali usta čak i bez nagoveštaja da ume da se nasmeje. Stamen čovek. Jak. Sliku stavih do njene i dok sam dalje pregledala papire, s vremena na vreme sam bacala pogled na te dve njihove slike. Tu noć sam ostala budna do ranih jutarnjih časova. Složila sam i sklopila sve kockice. Ona je bila udovica. On je bio oženjen. Sreli su se slučajno na autobuskoj stanici grada u kojem ni jedno od njih dvoje nije živelo. Skoro su se sudarili, zaneti i razmišljajući ko zna o čemu. Kada su tako naleteli jedno na drugo, instiktivno su se izmekli unazad i na pola koraka zastali. Stajali su i gledali se. Samo ubrzano disanje je otkrivalo da se u njihovoj unutrašnjosti nešto događa. U njima, u grudima, stomaku i glavi, gruvao je vatromet! Iznenađeni novim rasprskavanjem i lepotom doživljaja koji se ogledao kroz njihove oči, zaglavljeni  u vremenu, prostoru i zarobljeni jedno od drugog, pošli su u istom pravcu, do prvog kafića, bez reči. Pokazao je glavom pravac. Iz prepiske, čije sam slovo svako skoro progutala, saznala sam da je osmeh izgubio  u ratu, da mu je žena loša sa kukovima, da jedva hoda, da je poštuje, ali ne oseća odavno potrebu da bude sa njom intiman, što ženi sa problematičnim karličnim kostima i kukovima, čak i odgovara. Strogo vaspitavan i sa takvim životnim iskustvom, bio je čovek bez osmeha. Tog dana, pričajući sa gospođom, smejao se! Čak se i šalio. Životna filozofija mu se promenila za par sati. Shvatio je šta je propustio i želeo je da propušteno nadoknadi. Sa njom. Isključivo sa njom. Gledao je njena usta, tražio od nje da se smeje, govorio je kako je lepa. „Gledaj me u oči.“, ponavljao je često. Od tog dana su se, s vremena na vreme, sastajali po pansionima, a onda su počeli da dolaze u njenu vikendicu. On je bio njena ljubav, njena sreća. Nizali su se sati strasti, ljubavi, hvatali su se jedno za drugo kao utopljenici i umesto da se izvuku na površinu, sve dublje su upadali u neraskidivu vezu. Pet godina ljubavi! Ona je bila njegova žena, ona kojom je trebao da se oženi, da ima decu sa njom, govorio je strastveno. Žalili su što se nisu ranije sreli, ali onda oboje u glas govorili da su srećni što su se i sada sreli. Jednog dana prekinuo je on rečima da ne može da ima dve žene. Onda mu je ona svašta rekla. Sutradan sam opet otišla u vikendicu. Uključila sam mobilni i dok se punio, opet pregledala njene slike. Sve vreme na stočiću stajala je otvoren bočica mirisa sa biserom. Zaista je bila lepa žena. Iako su oboje bili isto godište, izgledala je prilično mlađa. Lice bez bora, uvek nasmejano, prosto je tražilo da ga gledate. Njeno telo je bilo skladno građeno, mamilo je poglede. Sve je nekako bilo na svom mestu i sve kako baš treba da bude. Šta god da je obukla, izgledala je fantastično. Svidelo mi se što je još uvek nosila suknje i haljine iznad kolena, smelo je oblačila farmerke i pantalone. Slike su datirale, počev od pre pet godina do zadnje koja je snimljena na pre tri godine. Izgledala je na njima apsolutno nepromenjena, kao da su sve slikane u jednom danu. Obdarena genima mladosti ili sporog starenja, svejedno kako definišete. Uzela sam mobilni telefon, računajući da se baterija dovoljno napunila. Nije se odmah upalio i razočarana vratila sam ga u korpu, a onda opet uzela u ruke. Pa, da, pritisla sam pogrešno dugme. Na pritisak pravog, kroz neko vreme, pojavila su se slova marke telefona, a onda sam prevukla prstrom odozdo na gore i dobila pristup. Sve poruke su bile u skladu sa onim što sam već pročitala i videla. Izuzev poslednje poruke. Pretposlednja poruka je poslata pre tri godine, a poslednja pre mesec dana!

„U bolnici sam. Morao sam da operišem koleno. Odeljenje...soba broj dvanaest. Molim te, dođi. Trebaš mi, treba mi sve tvoje, pod uslovom da me još uvek voliš. Ja tebe volim isto, možda još i više, jer se bojim da sam te izgubio. Taj osećaj da sam te izgubio, boli me više od kolena... Boli me više od svega. Nisam siguran da sam živ ili sam poluživ... Dođi, ženo moja, ali dođi samo pod uslovom da me još uvek voliš. Ako me ne voliš, a to ću znati uskoro, biće mi svejedno da li sam živ ili mrtav.  Ionako već tri godine mi nije bitno... Đođi. Pogledaj me očima, poljubi me usanama, dodirni me. Vrati me u život, Ljubavi moja jedina i poslednja..."

Komentari

Komentari