Foto: 
autor nepoznat

Monolog sa mermerom

Na kamenu, pored stare grobnice, sasvim načičkane imenima dole počivših, sedela je zamišljena žena izuzetne lepote. Na licu joj se nisu čitale godine, jer je izgledala nekako istrgnuta iz vremena, bilo kog vremena, kao svevremena klasična slika nekog renesansnog majstora.  Pušila je, duboko je uvlačila dim cigarete i duvala ga u spomenik, sa namerom. A ispred sebe je, umesto sveća, zapalila nekoliko cigareta i pobola ih u šljunak oko grobnice. Duge, tanke ruke držala je stisnute u pesnice i položene na kolena prekrštenih nogu. Ćutala je i pušila. Dugo.

Prvi put u svom životu, žena je bila srećna što je staro gradsko groblje pusto. Za to je bila kriva užasna julska žega koja je svojom vrelinom palila ugašene sveće i topila ih velikom brzinom. Žena za to nije marila, ona sveće nije ni ponela, a ni cveće, ni ostale alatke za urđivanje grobnice, kako je dolikovalo. Ponela je samo cigarete, upaljač i fotografiju, koju je stavila ispred jednog imena, najsvežije utisnutog na visoku ploču. Nije plakala, iz tih tamnih dubina nije izlazilo ništa osim nekakvog svetla koje se povremeno gasilo…sa treptajem dugim trepavicama…sa promenom toka misli u toj savršenoj glavi krcatoj nesavršenim mislima.

Dovršila je cigaretu, ugasila je i duboko uzdahnula i dalje nepomična i dalje zagledana u sebe. Onda je polako podigla savršeno telo sa vrelog kamena i šakom obrisala znoj sa čela, negovanim prstima vraćajući uvojak nemirne riđe kovrdže nazad u visoku punđu. Prešla je pogledom preko svih imena na belom mermeru, a onda ponovo sela, zauzimajući pozu, ispravljajući leđa, isturajući bradu, stiskajući usne.

"Dobar dan familijo. " izgovorila je sasvim jasno, ne previše glasno, ali sasvim dovoljno da se čuje do prve česme.

"Ne očekujem da mi odgovorite, ali očekujem da me saslušate.", nastavila je jednako glasno, pravih leđa i očiju prikovanih za mermer koji se sve više grejao.

"Možda neki od vas i nisu ovde, možda su vam procene za onaj svet bile loše. E deda, tebi nisu, ti si tu, ali za babu nisam sigurna, ni za prababu. Tata je tu, i stric, ali majku ne osećam…sa majkom bih imala nešto važno da popričam… Nego, gospodo preci moji, tata, svi mi danas trebate, jer ovo što danas patim ne tiče se samo mene, poslednje od vašeg semena…gorkog semena zlatnog hrasta. " kada je završila sa uvodom koji je izgovorila svečano, ali obazrivo, počela je da drhti. Niz leđa u duboki dekolte crne, lagane haljine, slivao joj se hladan znoj. Podne je nemilosrdno cvrčalo oko usijalog kamenja, vazduh je treperio, ništa se nije pomeralo osim njenih grudi u isprekidanim pokušajima da udahne malo vazduha u paklenoj jari.

"Rodili ste me, ja se nisam pitala da li ću na ovaj svet doći i da li ću ovaj život želeti. Otac je odlučio, majka se povinovala, volela je valjda, nesretnica, da ima čime da se igra. A, kad joj se igračka pokvarila, bacila ju je. Sećaš se majko šta si mi rekla noć pre nego što si umrla. Rekla si mi da me ne podnosiš, ali da ne znaš zašto. E pa, ja znam zašto me nisi podnosila. Nisam ti ćutala, bila sam nemoguće dete, bila sam vrag radoznali, nestašni đavolak, a ti si želela lutku. Nisam umela da budem lutka, bila sam tako mala, tako ništa nisam znala, majko, ali sada znam koliko si me ubijala svojim rečima, svojim neprekidnim nezadovoljstvima, svojom hladnoćom. Na kraju, ti si ostala uskraćena za jednu ljubav, onu iskonsku, onu koja ženu čini pravom i ispunjenom. Ja sam ti svoju ljubav gurala pod nos, a ti je nisi videla…onda više nisi marila…", tu je prekinula, ponovo je dohvatila kutiju sa cigaretama i zapalila jednu drhtavim rukama. Sedela je i pušila, ćutala je, a lomila se, raspadala se i pono sastavljala. Sa svakim izdisajem nestajala, a sa svakim udisajem ponovo nastajala. Kada je cigareta dogorela, ponovo se uspravila, a u očima joj se rasplamsala ona životna vatra koja gori samo u onima koji su zaista živeli.

"Volim te majko, opraštam ti, nisi ti kriva za svoju nesposobnost da primiš ljubav, kriva je ona veštica, moja baba i njena majka, dva loša semena…ni pradeda nije bolj, pijandura, umalo sve pare da prokocka, a prababu da ubije, pa eto ih opet ovde, na pola metra jedno od drugog. Pitam se da li se i na onom svetu ujedate, dali se i tamo kavžite i isterujete svoje, a na štetu sinova i ćeri?! To mora da prestane! Svi morate da se stišate! Svi do jednog, nesrećnici moji…tata…",  tu joj se glas slomi, zajeca i skupi svoju veličanstvenu lepotu u smotuljak crnih suza. Tresla se, telo joj je od siline tuge palo na ploču grobnice. Tako je ležala sve dok joj dah nije prerastao u šapat. Pridigla se i čelom naslonila na ploču, oko sebe osećala je mnoge ruke, samo njih je imala da je uteše. Samo njih, svoje proklete mrtve… Onda se povratila, podigla se, stala uspravno ispred spomenika i sa obe ruke ga uhvatila, kao čoveka kog želi da prodrma.

"Slušajte me sada dobro. I ti majko, osećam te, trebaš mi baš sada. I svi vi moji od semena lošeg, ali mojeg.  Sutra će vam doći dete, mali je još, ni dve godinice, ljubav moja neoplakana. Sutra ću ovde da ga sahranim, među vas, njegove pretke koje nije poznavao, ali kud drugde da ga posadim, jer samo vi ćete ga prepoznati i svi ćete ga voleti. Svi! I ti majko i ti baba, a prababa i pradeda će ga za ručice voditi kad krene na ono mesto gde idu čiste duše. Volećete ga kao što mene nikad niste, to vam ja naređujem! Ne bude li tako, proklinjaću vas svakog božijeg dana, nikad mira nećete naći! I ne pretm vam, molim vas kao vaša poslednja nada za iskupljenje. Volite ga, mazite ga, pričaje mu o meni… Ja svoje rekoh. Odgovor ne očekujem. "

Neki vreo vetrić projurio je usamljenom stazom kojom je polako koračala kroz redove spomenika. Sa njim dolete joj nekoliko poznatih mirisa…miris njegove kosice…miris njegovog jutarnjeg poljupca koji je toliko neodoljivo podsećao na miris majčinog osmeha. A onda, u svom savršenstvu, shvati da je sve povezano, da je sva ljubav baš tu u njoj, besmrtna, večna kao duša.

Komentari

Komentari