Foto: 
autor nepoznat

Nadogradnje

"Razbila sam ga, jebiga, o glavu sam trebala da mu ga razbijem! Đubre…prevarantsko đubre…", posmatrala je komade njegovog mobilnog telefona na podu pored televizora, koji prežive nekim čudom. Znala je da ima samo nekoliko sati pre nego što se bude vratio po telefon, jer šta on da radi bez telefona, budala?! Kako da joj javi da će da naiđe i u koliko sati da ga čeka na nekom splavu? Sa tim saznanjem počela je grozničavo da razmišlja. Pred njom stajale su dve mogućnosti. Mogla je mirno da sedne i sačeka ga da dojuri sa posla, a onda da mu saspe salvu uvreda u lice. A, mogla je i da ga zove na posao, pa da dojuri još brže, pa da ga isecka na komade otrovom koji joj je kolao venama. Onda da se spakuje, da mu traži momentalni razvod, da ga odere ko jarca kakav i jeste i da ode kod majke, naravno i da podbode Jelenu i Nikolu da budu na njenoj strani, dečica. Jer, šte će deca da gledaju matoru drtinu kako se drpa sa tri puta mlađom devojkom. E, na tu pomisao opet je poludela od besa, počela je da se trese, jedva je pronašla svoj telefon i već je krenula da okreće njegovu sekretaricu…zastala je pred poslednjim klikom. Sela je i udahnula duboko dopuštajući navali adrenalinskog besa da popusti pod naletom očaja. Toliko joj je trebalo da se od goropadi sunovrati u sluzavi vodopad. Slomila se. Plakala je glasno, jecala je kao da je oplakivala, a sat je otkucavao minute neumitno i momenat suočavanja se bližio.

Stan je mirisao na vanilice sa džemom, upravo ih je slagala na tanjir kada je vražiji telefon zapištao, a ona potrčala da se javi. Nije stigla na vreme, ali je zato stigla da pročita poruku koju je mala kučka poslala. Poruku i novi selfi koji je udarila baš u momentu slanja poruke, samo za njega, za taticu… Opet se lomila, ridala, cepala. Dvadeset godina, ej, dvadeset godina sa čovekom kome je verovala kao ikoni Svetog Nikole. Pomislila je na sve svoje glupe, budalaste nade, pa, na kraju krajeva, volela ga je još uvek. Možda ne kao prvog dana, ali ga je svakako podnosila sa svim onim njegovim kasnim dolascima, zadahom pića uz mlaki poljubac za laku noć, hrkanjem, lošim manirima za stolom, čačkanjem zuba u sred ručka pred gostima, trošenjem… Pa, on je bio seljače koje je ona odnegovala u pristojnog poslovnog čoveka, pristojnog oca, pristojnog prijatelja, doduše nepristojnog, ali sasvim pristojnog čoveka.

Otišla je u kupatilo i umila se. Prestala je da plače. Realnost ju je gledala iz velikog ogledala iznad duplog umivaonika. Godine su je gazile jače nego njene prijateljice. Ne, nikada ona nije bila lepotica, baš naprotiv. Bila je ispod proseka u svemu, izgledala je pristojno, ali jedino kada se dobro našminka, kuvala je prilično loše, ali je to nadoknađivala gomilom kupljene gotove hrane, decu je vaspitala loše, dosađivali su joj dok je gledala omiljene serije, pa je svoje loše vaspitavanje kamuflirala novcem koji im je delila obilato.

Jedna suza opet joj skliznu niz obraz, ali onako, tek iz inata. Pomislila je kako je stan lepo sređen, kako će toga dana propustiti branč sa prijateljicom iz detinjstva za koju je nedeljama skupljala najlepše porodične fotografije, šopirala ih, doterivala kao lažnu biografiju, da se onda satima hvali kako je uspela u životu. Eto, to će joj danas biti uskraćeno, a biće joj uskraćen i ceo ovaj život na koji je navikla, ma, život koji je bio njen i samo njen.

U polumraku dnevne sobe zavalila se u fotelju i srknula veliki gutljaj votke sa limunom, to je jedino piće koje je pila, a pila ga je stalno, obilato, jer nije marila za moderne narkotike, ili pilule za ovo i ono, držala s oprobanog recepta stare majke. I svi su znali da pije i ona je znala da svi znaju, a svi su ćutali, pa je i ona ćutala. Pila je jer je bila duboko nesrećna, klimakterična i nikada se ni u čemu nije pronašla niti ostvarila. Nije volela muziku, ali išla je na koncerte, nije volela književnost, ali je bila u prvim redovima na književnim večerima, ni umetnost, ali stan je opremila delima istaknutih domaćih i stranih umetnika. Nije volela nered, zapavo jedini pravi nered koji je sređivala pićem, bio je onaj u njenoj duši.

Sat je otkucavao, nasula je sebi drugu čašu votke i već je trezvenije razmišljala.

Još prve godine braka, kada se njen Moma zaposlio kao zamenik direktora nekog preduzeća, uradila je liposukciju. Usisala je sve svoje jade iz kukova, zadnjice, ruku, brade, sve one čokoladice, vanilice, štrudlice kojima je utapala tugu i samoću. Jer, Moma je radio dve smane i treću, o da, treću kod neke droce iz kadrovskog, ili je to bila blagajnica...nije mogla više da se seti. Ali, setila se da je u tom trenutku osetila sreću. Ne, ne zbog švalerke, već zbog svog novog tela. Prvu pravu sreću i jedinu, kako će se u životu ispostaviti. Od silikona delio ju je, jednom prilikom, samo neki upravni odbor, ali i tu je uspela da ga ugura. A on je ugurao nekoj sekretarici pripravnici, koja ga je kasnije jurila i tužila za očinstvo nad maloletnim sinom. Kako je tada letela, kako se smešila, igrala i pevala sa svojim novim grudma, tri broja većim i nekoliko santimetara višim od prethodnih mizerija. Par godina kasnije uradila je kompletan transfer svoje ispod prosečnosti, montirala je novi, mali nos, velika, sočna usta, skresala je one klempe u savršene školjkice, a izbačene kljove sastrugala i modifikovala u zube sa reklame za pastu. Naravno, bilo je tu još mnogo stvari koje je tebalo doraditi, nadograditi, skratiti, izvaditi...uvek je tako sa srećom, dok se čeka, dok se sanjari, najslađe je.

Treću čašu ispijala je polako. U toj izmaglici trezno je procenjivala situaciju, a vreme je letelo. Polako je ustala, jedva rastavljajući savršena kolena, pa je graciozno posrnula do spavaće sobe. Iz ormana izvadila je crvenu haljinu, pa ju je vratila. Crvena je za kurve i one željne telesnog dodira, a ona se toga ježila. Moma i njegove paorske ručerde, da je stisnu i upropaste svu tu lepotu, ne, ne, ne, ni Moma niti bilo ko drugi. Uostalom, ni jedan koji bi joj bio i malčice privlačan, nije mogao da se meri sa njenim savršenstvom, možda jedino neki klinac, ali sa njima uvek neki problemi...setila se svog Nikole - problem do problema... Umesto crvene izvadila je beli komplet koji je kupila na Barbadosu. Tako je, belo je za svetice i žene od stila, a preko njega će samo ogrnuti bundu, jer joj klimakterični valunzi nisu dozvoljavali da se zakopča. Dugu kosu, koju joj je implatirao poznati švajcarski plastični hirurg, samo je pažljivo očešljala, a našminkaće je Goca u salonu, jer, o bože, već kasni.

Skinula je minđušu sa uva i pozvala Mominu sekretaricu:

"Da, da, ne...žurim! Samo mu recite da je telefon pao sa stola i polupao se, pa neka kupi drugi. I...da...vi ćete, draga, sve telefone da mu uneste u novi, jer vi ih sve čuvate za ne daj bože, jel tako...hoćete, da, hvala, pozdravljam..."

Još jednom se pogledala u ogledalo, a tamo ju je stalno čekala ona matora prosečna, mala, majušna, nedovoljna, glupa, usamljena...niko koga četvrta votka ne može da otera.

Komentari

Komentari