Foto: 
Irena Đorđević

Naličje i dva lica

Scena prva

Svešteniku se očigledno žurilo, jer bio je drugi januar. Naleti hladnog severca donosili su sitnu ledenu kišu, što je dodatno ubrzalo samu ceremoniju, i ubrzo su se malobrojni prijatelji njene majke pozdravili i razišli svako na svoju stranu. Sveće su dogorevale, polako, i postajalo je sve hladnije. Nije plakala. Jednostavno, nije mogla. Neka teška grudva sačinjena od drhtaja i uzdaha pritiskala joj je grudi i ramena, i  samo se na trenutak stresla, od hladnoće i nelagode, pokušavajući da se bolje zamota u veliki zeleni šal, poslednji poklon koji je dobila od majke. Reski zvuk motora presekao je tišinu, i kad se osvrnula, na prilaznu stazu zaustavila se stara, poznata mašina, i vozač je skinuo kacigu. Tamnozeleni šal, sličan njenom, zavijorio se na vetru i pomalo pogurena prilika poznatog lika krenula je ka njoj. Pošla mu je u susret, i kad je zagnjurila lice u džepove na izbledeloj vetrovci, brana u grlu je popustila i suze su potekle, u slapovima, bez jecaja. „Oprosti mi, mila, što nisam stigao na vreme. Ispratila si staru bez mene, a trebao sam biti tu. Ona bi volela to, znam.“ Ništa nije odgovorila, samo ga je čvršće stegla u zagrljaj. Reči su bile suvišne.

 

Scena druga

Sedeli su u kafiću, preko puta autobuske stanice, i pili čaj s rumom. Za deset minuta Maja će sesti u autobus i otići natrag u veliki bučni i užurbani grad. Pozvala ga je da pođe s njom, ali odbio je. Možda kasnije, za mesec- dva, ali sada je morao ostati ovde. Nije se ljutila. Samo je za trenutak senka poznatog pogleda iz tih zelenih očiju pala na njegove nervozne ruke koje su prevrtale upaljač među prstima. Nikad nisu mnogo govorili, ali razumeli su se i više no što bi rečima to moglo da se iskaže. Otac i kći, posle nekoliko godina razdvojenosti, delili su todragoceno parče tišine pred još jedan rastanak. Ovog puta bilo je drugačije, od svih prethodnih pozdravljanja. Sada je bila sigurna da će doći, da će joj se javiti, da će uskoro opet biti zajedno. Ona koju bi to povredilo je otišla, ne stigavši da im kaže da je  shvatila svoje greške, i da odavno nema ništa protiv njihove povremene komunikacije. Nerado je pustio iz zagrljaja kada je vozač autobusa otvorio vrata i pozvao putnike da uđu. Bila je tako sitna, krhka, skoro lomljiva. „Čuvaj se, malena. Zovi kad stigneš.“ Prošaptao je u njen šal i okrenuo glavu da ne vidi kako mu drhti brada.

 

Scena treća

Jedva je savladao uzbrdicu do groblja iznad varoši. Odavno nije išao pešice tako dugu relaciju. Sneg je napadao prethodne noći i bilo je prilično klizavo. Motor je ostavio kod prijatelja u garaži, nije bio upotrebljiv po ovakvom vremenu. Polako se osvrnuo okolo, tražeći pogledom stazu do večne kuće svojih roditelja. Varoš se smanjila, dole u kotlini, ali ovaj njen kvart na bregu se mnogo promenio i proširio, za poslednjih deset godina koliko nije bio tu. Upalio je sveće ocu i majci,  i otišao, bez osvrtanja, do sveže humke na zapadnoj strani, koju je noćas prekrio beli snežni zastor. Jato vrana je zagraktalo i poletelo sa obližnjih topola u niskom letu iznad vinograda na čije je crne špalire čokota  pucao veličanstven pogled. „Dušo, oduvek si maštala o vinogradu, nikada sebi neću oprostiti što ga nismo zasadili, zajedno. Čekaj me, neću ni ja još dugo ovde. Samo da se uverim da će malena biti dobro bez nas, i eto me...“,prozborio je tiho, obmotavši  svoj tamnozeleni šal oko slike ženskog lica  koje mu se smešilo sa plakate na krstu. Vrane su se vratile na topolu, u tišini. Sveća je dogorela. Spustio je tek upaljenu cigaretu na sneg i pustio suze da klize niz lice. Prvi put u životu.

Komentari

Komentari