Foto: 
dhendrix73

Nedžad

Bilo je to davne 1994. godine u Beogradu. Mladi bračni par se kućio i tražili su nekoga ko će da obavi neke fizičke poslove. Znalo se: ili po preporuci, ili se išlo kod Vuka(napomena:spomenik Vuku Karadžiću) u potrazi za fizikalcima za razne poslove vezane za gradnju i uređenje kuće. To su bili, a i sada su, ljudi sa juga Srbije koji su radili za dnevnicu svih letnjih meseci. Jelena i Dušan su bili zatečeni vikom i borbom tih ljudi da bi dobili neki posao. Odabraše jednog starijeg, ali dobrodržećeg čoveka, zvao se Nedžad. Dok su ga vozili ka svojoj kući ispitivali su ga, više iz radoznalosti, o njegovom životu. Nedžad je bio Šiptar.

Jelenino ime je prekrstio u Duša, a Dušanovo ime u Jelen. Grešio je rod svakako.

Kada su stigli kući u nekoliko reči su mu objasnili šta treba da radi i dogovorili se za cenu rada. Nedžad je snažnim stiskom ruke rekao koliko je zahvalan. Sledećih sedam dana radio je bez prestanka. Kopao je skoro suvu zemlju lopatom i tako stvarao svoj radni ritam, pa je sa izdahom pravio čudnu melodiju: vum, ha, vum, ha, vum, ha...bez greške. Pošteno je radio. Prva dva dana je radio non-stop tražeći samo vodu da pije. Trećeg dana mu je Dušan ponudio neko piće osim vode, naravno, kao i da jede sa njima, jer su oboje mladih bili zabrinuti za njegovo zdravlje. Mislili su, ipak, je bio blizu šezdesete godine života i prosto je nehumano da ništa ne jede. Posle dužeg ubeđivanja Nedžad pristade.

“Ne brini Duša, ja jedem predveće!”reče Jeleni dok se umivao i po malo zapljuskivao goli gornji deo tela, sa svim pravilno raspoređenim mišićima po rukama i stomaku. Seo je za sto i malo zabacio glavu unazad.

“Radim tri-de-set-i-pet godina u Beograd i nikada me niko nije pozvao da jedem sa njim! Hvalja!”

Ono dvoje se zbunjeno pogledaše.

“Ne mogu da verujem!” reče Dušan, “Beograđani su gostoljubivi ljudi, svakoga prime i prihvate...to im je u krvi!”skoro uvređeno nastavi.

“Aaaaa, nema probljem! Ja dobijem dnevnicu i imam za jelo!”

“Slušaj”, reče Dušan,”od sada ručaš svaki dan sa nama!”Opirao se Nedžad svim silama toj ideji, bilo ga je sramota i izvinjavao se, ali i Jelena i Dušan su bili uporni.

 

Posle nekoliko dana pitao je da li može da se okupa u njihovom kupatilu.

”Naravno da može!”uzviknuše oboje. Objasnio im je gde spava i u kojim uslovima provodi sve vreme dok je u Beogradu i njima je to bilo dovoljno. Pa i da nije to rekao oni bi mu dozvolili, pobogu!

Prošlo je dve nedelje kako je Nedžad radio i pošteno odradio posao. Svi su bili zadovoljni i Nedžad je otišao svojim putem zahvalan i nasmejan!

Sledeće godine pojavi se potreba za fizikalcem. Trk do Vuka. I eto ga, ponovo Nedžad. Sad je to već bio uigrani tim: dogovor, rukovanje, razumevanje, smeh i radost, zaista, jedno lepo druženje. Opet je Nedžad sve ispoštovao kao i ovo dvoje mladih ljudi. Jednom rečju fer odnos. To je ohrabrilo Nedžada da ih zamoli za jednu malu uslugu, da, dok je u Beogradu svoj zarađeni novac čuva kod njih. Ovo dvoje se, opet, zbuniše. On ih ponovo iskreno zamoli.

“Dobro”,reče Dušan,”moramo da se dogovorimo gde će novac biti i kada ćeš doći po njega!”

“Ja ne brinem, ti poštena čovek! Ja ću kada zaradim malo više da dođem i da tebi dam da mi ga čuvaš. U redu? U redu!”

Tako je prošlo leto te godine. Nedžad je povremeno dolazio sa svojim novcem i davao Dušanu. Dušan ga je stavljao na jedno mesto ne brojeći ga i ne pitajući ga koliko ima. A, onda je usledila neka čudna pauza. Nedžad se nije pojavljivao, pa, dobro, mesec dana, ali kada su prošla dva meseca od njegovog poslednjeg dolaska oboje se zabrinuše. Jesen se uveliko širila Beogradom, ubrzo i zima, započe nova godina, završi se zima, došlo proleće...novac je stajao tu. Bilo je teških momenata u Jeleninom i Dušanovom životu i ponekad su čežnjivo gledali u pravcu Nedžadovog novca, ali ne, neće ga dirati, reč je reč.

Pojavio se jednog jutra kada je sezona rada počela. Izvinjavao se, sada već vidno oronuo čovek. Došao je po novac, nije mogao ranije, žena mu je umrla, a on se razboleo. Sam je. Sva deca su u inostranstvu, nisu mogli da dođu...

“Do sada sam im slao novac koji zaradim...ali, ovaj ja uzimam za sebe!”reče tužno, čvrsto stežući ruku u znak zahvalnosti.”Mnogo vam hvalja, više neću da doljazim u Beograd...ne mogu...”I ode Nedžad iz njihovog života.

Komentari

Komentari