Foto: 
Vladimir Radovanović

Neizrečeno

Viktor R. bio je sasvim obično neobičan čovek. Uvek u problemima, iz kojih se izvlačio uz milost Božiju, a nikada ih nije izazivao, bar vidljivo, nikada nije svojim postupcima, običnim ljudima kao što je on, moglo se biti razumljivo, sve baš sve to. Nekada bi mogao dugo i mudro pričati da ga sagovornik sa pažnjom sluša, pak drugi put bi ispadao lakoverna, nezrela budala. Ipak, sve to je imalo smiso, iako je paradoksalno i trivijalno, imalo je smisao u krugu, koji je nevidljiv, obeležavao njega i svaki njegov pokret.

Niko se ne seća, a i pamćenje je u većini slučajeva kratko, da jedva doseže do sećanja na prethodni kraj sedmice, da niko se ne seća kada je on započeo svoje čudno putovanje. Isprva, niko nije ni primećivao, da on uvek sa sobom nosi jedan zavežljaj, ništa čudno, ali sve čudnije je postajalo, kada bi sve češće u društvu, prigrlio zavežljaj poput deteta ne dozvoljavajući da iko dotakne dragocenost, skrivenu pod njegovim šakama. Najpre kroz šalu, malo kasnije i  kroz znatiželju, baš radoznalih, i došlo se do trenutka kada je, napokon, potpuno sam ostao. Više nije bilo brige, sada je siguran, do trenutka napuštanja sveta, niko neće videti.

Prolazili su dani, godine, smenjivalo se vreme, izgled grada, ulice, čak i on, ali zavežljaj koji je uvek nosio sa sobom, ostao je kao i prvog zapamćenog trenutka, u istoj torbici, malo više izbledele boje od sunca ili kiše. Više se niko nije ni obazirao kada bi ga susreo na ulici, ljudi koje su  pojele godine, postali su potpuno tupi, izobličenih lica, ne mareći za bilo koga, samo je njegov zagonetni osmeh  ostao i preživeo sve bure.

Jednog sasvim slučajnog dana, za koji nije ni znao koji je, učinilo mu se da osluškuje muziku. Nikako nije mogao odrediti pravac iz koga je dolazila muzika, čas tiša i tužna, čas jačih tonova, sa smenama neke borbe u njoj, ili emocija nežnosti, ali nije prepoznavao melodiju. Možda sve to, nije ni bitno, nekome od onih koji, ali njega je sve više i više gušila radoznalost, da baš tog trenutka, do pola ispijenog čaja, sazna odakle dopire...

Ko zna koliko bi lutao, izoštrenog čula u potrazi, da mu se pogled, nije susreo sa dva topla oka, upadljiva oka, koja su skrivala lice. Pogledom, osmehom prostreliše zavežljaj, i zbilja, iz njega približavajući uho, sve više i više uvlačio se zvuk. Isprva nepoznat, ali postade prepoznatljiv. Prepoznavajući zvuk, sećao se da mu je poznat i da ga podseća na nešto prijatno, ali ni sa najvećim naporom nije uspeo da se seti. Njegovu mučnu igru sećanja, najednom preseče tišina, odjednom više ništa nije dopiralo iz zavežljaja, i prekid, konačni kraj.

„Neizrečeno...“, učini mu se da začu reč i glas, ali oko njega nikoga nije bilo, ni para očiju čak, sam, potpuno sam...

„Ne zam šta se dogodilo, samo sam ušao da gospodina pitam da li želi još...“, uplašeno je objašnjavao konobar, ali dobronamerni pogled nepoznatog čoveka, umirio je preplašenog čoveka.

 Dok je pregledao torbicu, našao je ličnu kartu, da, sada zna, da je to Viktor R. star...godina...sa stanom u....

Tako malo, kao da nije ni postojao, pomislio je nepoznati, možda inspektor, poslat da zaključi slučaj...ali nešto, nešto mu privuče pažnju, iza istrganog omota, stajala je jedna stara, požutela fotografija, čudna, na njoj su se samo videle oči, tople, ništa više, skriveno lice od... Tik uz nju, papir požuteli, sa obliko iscrtanim nekom neveštom rukom, potpuno neprepoznatljiv oblik koji je mogao biti ko zna šta. "Uspomena, otisak, poruka.", pomisli on, ko zna šta je bilo u duši i srcu ovoga starca, neka uspomena...

Taman kada je uredno vratio sve, iz nekog pijeteta, pravilno poslagao starčeve dragocenosti, odjednom, kao da se nešto začu, baš kao dan, nesvesnim dodirom je pokrenuo i iz starog,  minijaturnog kasetofona počeše zvuci šuštanja. Ni posle deset minuta ništa, baš ništa, nije dopiralo.

„Starče, kada bih mogao da te razumem. Kao da si namerno birao datum, mesto, vreme, kao da si čekao i znao da ću ja doći. Disanje, neko disanje, samo čujem disanje, ali nije uobičajeno. Možda, možda taj ili ta želi, ali ne može da...“

Komentari

Komentari