Nekoliko izgubljenih rečenica

Što je bilo juče, to može i da se zaboravi, što se dešava danas, o tome se ne treba razmišljati, ono što će se desiti sjutra, ne želim znati.

A ljubav, ljubav ću kao kaznu poželjeti nekom drugom, ja ne želim više da sanjam.

Misli su mi sitan pijesak, uzdasi teški kao valovi. Uthnem, porinem, pa opet negdje izronim.

Stara godina ostavila je gorak ukus na ustima, ogriješila se o mene i odbacila kao polomljenu igračku. Po drugi put je ispraćam, ovaj put u mislila. Nadam se da je zauvijek otišla i odvukla repove za sobom. Spremna za nova nadanja.

Osvijetli mi put suzama tvojim koje iskre u mraku. Objasni mi život kroz bol koja me prožima. Oprosti mi uzdah i sklopljene oči. Kazni me ljubavlju svojom. Gubim se. Pronadji me i pokaži mi pravi put. 

Molitva Svemiru.

Tim nožem pređi lagano niz obronke mojih ledja, neka oštrica zaprijeti nježno i sirovo, tek da se osjeti pohota i nasluti strah. Neka zaboli pri dnu patnje ubod očaja. Suzama ublaži ranjenu dušu, dok bodež guraš duboko u tamu mog srca. Osvetiće me neka nova jutra i neka toplija svitanja.

Iz morskih dubina koralima opemeni ruke moje, sedefima prelij putenost dodira, tek ponekom morskom travom zaprijeti riječima mojim, morsku zvijezdu stavi mi na dlan, i zakuni se u svaki dah koji obećaš.

Pokriću oči, zadržaću dah, potonuću. Možda u svojim dubinama pronadjem tebe. Dubine poznaješ to znam, poznaješ li mene dovoljno da se ne udaviš? Poznajem li dovoljno sebe da ponovo isplivam?

Ako te ikada sustigne moj bol, previjaćeš se danima u mukama, ako te ikada sustignu moje suze, potonućeš i nećeš isplivati više, jer osmjehe dijeliš kao milostinju i nijedna žena za tebe nije posebna.

Samo zabodi oštricu duboko u moje srce, slobodno. Možeš ti to jače, odavno krvari, ne brini, iskrvariti ni za tobom neće. Ni krvi, ni suza, više nije ostalo. Kazni me što sam ponovo vjerovala. Okreni bodež još jednom dok krvarim, da budeš siguran da sam mrtva.

Žena je isto hram. Lijepa riječ, molitva, mali pokolon. Kamen na oltaru, novčić u zidu, novi krst, prilog za cvijeće, lijepa riječ, vjera u nju. Podvuci se pod hlad njene loze, zalivaj pažnjom da ne vene, napij se vode na njenom izvoru.

Nemaš ti pojma šta je žena ni kako se čuva.

Udahnuti život sa usana tvojih, utihnuti dahom tvojim, tišinom ovjenčati sebe, tobom okovana.

Postoji čarolija da neko uvidi da je pogriješio, da neko prestane da vas progoni, da prestane da vas voli, da ode daleko, ali ne postoji čarolija koja može zaustaviti srce da ne boli, kad uvidi kome je vjerovalo i kome je nudio budućnost na dlanu.

Dosta je bilo. Nisam ni mala, ni glupa. Idi, dragi moj, popili smo mi krvi jedno drugom dovoljno. Poznajemo se toliko, da jedno drugom s pravom, ne vjerujemo.

Ako ne mogu da te nađem ne znači da sam te izgubila, samo si se negdje privremeno sakrio, u fioci, iza ormara, pod jastukom, kada te ponovo pronađem, grdiću te jako, koliko si mi falio, koliko sam te tražila, koliko me nerviraš, a onda ću se nadati da ćeš se ponovo sakriti, jer tvoje je svjetlo prejako za moje oči.

Pomalo sklona stoicizmu, malo nihilizmu, uglavnom naklonjena taoizmu. Talasam.

Danu, u škura metni faculet ili šugaman da ne lomi nevera fineštru, eno koltrina prevrnu i pitare i važe, lupa, u dno doca se čuje. No, na počuo ostavi ključicu, prisloni dikilu pa uz konaticu i malo špaga uzmi dram vode, pa založi bokun sira i kruva i počini.

Bokeljška poezija nazoru.

Kakve smo mi to žene naučene da ćutimo, trpimo, govorimo: " Molim" i " Hvala " i kad nam se plače? Prihvatamo fatum kao neizbiježno. Jesu li to neke zaostale forme ponašanja, iz davnih dana, kada smo slomljene udovice podizale djecu posječenih junaka ili skakale sa mostova da nas ne bi obeščastile neprijateljske horde? 

Muškarci današnjice ne zaslužuju žene kakve su bile njihove babe i prababe.  Mnogo su ranije izgubili oni sebe nego mi nas.

Drage moje, junaka više nema, vrijeme je da prestanete biti herone.

Nekad u prolazu poželiš da kažeš "Dobar dan" onda te riječi utihnu u tebi, jer ti se tišina učini utočiste u kom se lakše saktiti, nedorečen, nedorečena.

Voli me ili me mrzi , oboje u moju korist.

Ako me voliš zauvijek ću biti u tvom srcu, ako me mrziš zauvijek ću biti u tvojim mislima.

Između dvije praznine ponor djeluje kao utijeha.