Foto: 
autor nepoznat

Nepoznata

Noć je rezervisana za spavanje, pa ne znam kako i šta me je navelo da oko dva sata ujutru ustanem i pođem ni sama ne znajući kuda, kao da me neka sila vukla da saznam nešto što me je mučilo. Dakle, prolazim nekim putem, sa jedne strane niz kuća utonulih u tišinu i mrak, a sa druge sija se veliki Dunav, ugibajući svoje mirne talase pod senkom meseca. Put je neasfaltiran, a ja hodam po prašini i ona mi prosto miluje i golica tabane nekom prijatnom milinom. Samo vetar, koji tek lagano pirka i prija, jer je avgustovski dan vreo i iznenada se zaustavih kraj neke metalne, poluotvorene kapije, koja kao da me je pozivala da udjem unutra. Udjoh, unutar dvorišta dve betonske staze vode paralelno do ulaza u belu kuću, a posred njih dve beskrajne trake posadjenog cveća koje je izvirivalo ispod ogromnih vlati nepokošene trave na kojima se skupila rosa. Umesto betonskom, ja podjoh stazom sa cvećem, i videh mesec koji je tako jako sijao da je izgledalo kao da je upao u fontanu koja je blještala jačinom reflektora uperenog u moje oči. Vazduh je mirisao na Dunav i na predstojeću kišu, na zemlju, prezasićen i sladak, pomalo težak od ruža i raznog voća koje je krasilo jedan deo dvorišta.

Zastadoh pred kućom, sa prednja dva prozora nesvakidašnja bela svetlost i neka muzika, tiha, pritajena, golica uši prosto svojim zvukom i lepotom, po malo setna i nežna. Stojim već na tremu i ne vidim nikog od beline te svetlosti, iako su prozori otvoreni i na njima postavljene bele šipke kao na kapiji sa otvorenim roletnama. Posegnuh za kvakom, koju pritisnuh i ona se otvoriše, kao da su mene baš čekali.  To je bila kuhinja, što je jako čudno jer prva prostorija u kući obično je nekakav hodnik a ne kuhinja. Pogled mi privlači sto sa šarenom mušemom koji stoji na podu koji je od uglačane zemlje, a ne pločica ili drveta, kao da je sama kuća stara iznutra, a samo spolja nova, sveže okrečena,  sa plastificiranom stolarijom. Uz taj sto, nabijen, uguran stoji mali stočić sa sličnom mušemom  za kojim sedi neka žena, neodredjenih godina, na tronošcu i drži u krilu neku činiju. Kosa njena beše povezana maramom, a odsjaj je treperio na njenom licu od vatre od peći koja je nedaleko od nje gorela, oči, zažarene skupljene su bile dok je ona vešto čistila glavice belog luka čen po čen, ali miris se nije osećao. Ona podignu ruku da obriše čelo i tad me primeti i osmotri, jer sam ja bila tek tad primetih u spavaćici, prozirnoj, plavičastoj do poda.

-Znam ja ko si ti. Čekala sam te! - reče mi i okrene svoje lice skroz ka meni. Zbunjeno ustuknoh jedan korak, dok joj je sečivo blistalo u ruci, a beonjače postaše zamućeno-crvene. Čelo mi se nabra u znak pitanja i zaledjena misao da je ja nekako poznajem prostruji mojim telom kao nelagoda, i ja zaboravih da je upitam odakle me zna. No, ona ustade, tako naglo i pridje mi sasvim blizu, davajući odgovor na moje nepostavljeno pitanje .

 -Ti si ona zbog koje on neće moći da zavoli nikoga, čak ni mene…. Čak! A znaš li ti ko sam mu ja?  Ja...ja sam mu žena! - nož, beličasti se presijavao u njenoj ruci, i ona ga prilepi uz moje grlo, ali brzo ga baci i on odskoči na sto, pa mi obuhvati vrat hladnim, drhtavim prstima, koje mi se učiniše kao zmijske. Pa reče, polako iskidajući reč po reč iz grla, kao da je grebu:

 – Zbog obećanja ljubavi koje mi je dato, pokloniću se pred tobom i daću ti na  poklon ono što je moje, što je trebalo biti moje, jer moj put je drugačiji od vašeg! –  teško je disala. Osetih njen vreo dah na svojim obrazima. No, ona ko da izgubi snagu i malodušno spusti ruke kraj sebe i sede za onaj isti tronošac. Pogleda me oštro, videla sam celu njenu mladost u njenom pogledu, dok je jednom rukom otvarala flašu sa mekim pampurom i sipala u čašicu rakiju, ne nudeći mi je, popi je na iskap. - Znam ja sve. – reče kad je povratila dah. -Udala sam se da bih bila robinja, njemu, prokletniku, a tebe je voleo samo zato što te nikad nije ni imao. Čekala sam, čekala da zaspi da mu zarijem to sečivo u srce, tom lažljivom psetu, koji priča slatko ko medom da te poji, ali ja znam da mene nikad voleo nije.  Molim te, evo dajem ti ga, samo me oslobodi ropstva, ne mogu više ovako da živim. - reče gotovo plačući, i odjednom pade preda mnom na kolena, i uhvati me za ruke.

- Ne znam o čemu pričaš.- odgovorih kratko i otrgoh ruke od nje. Slutila sam o kome se radi, ali nisam htela ništa da kažem. Ona najednom ustade, ko da ništa nije bilo, obriša širokim rukavom usta, pa prodžara vatru mašicama. Kad se okrete ka meni u rukama je držala metalnu tacnu sa išaranom turskom džezvom i fildžanom i dade mi znak očima da podjem za njom, osmehujući se.

Pođoh za njom do malih starinskih vrata koje se nisu videle u prvi mah. Vrata su bila drvena, sa ispucalom i popadalom farbom, sa staklom po sredini, i sa posivelim čipkanim zavesama, kao da su bile od paučine. Soba postavljena ćilimima, ali veoma hladna, po sredini sobe divan šareni na kome se sedi raščupan stariji muškarac, mršav, sa upalim crvenim obrazima od pića. Tankim, drhtavim prstima držao je lulu, a dim se penjao do vrha tavanice. On se smešio, poluzatvorenih očiju, u lotus položaju, kao da meditira. U krilu drži gitaru, ali ne svira, već odmahuje glavom i samo se  naslanja na nju. Na sebi imaše belu košulju, ogrnut mintanom,  za struk zadenut nož, čija je drška izvirivala ispod šarenog, rukom radjenog, pojasa. Njegova žena mu spusti tacnu sa kafom na mali stočić pred njega, pa mu reče: - Evo ti da te ubije, proklet da si... Došla ti ova tvoja što te začarala!- pogledah gde je otišla, ali nigde vrata ne vidoh.

On otvori jedno oko, spusti noge na pod i ne gledajući me, stavi gitaru pored sebe, pa sipa sebi kafu u fildžan, ne vadeći onu lulu iz usta.  San je bežao od njega, kao da je pokušavao da se seti nečeg, a onda progovori glasom koji nisam poznavala. 

– Što si došla, Džamila? Otrovala si mi dušu, dušu…tvojom kafom otvornicom – Tada me je ugledao, to sam mislila, ali je gledao kroz mene kao da je slep. Nije znao ko sam ja, barem sam tako mislila, pa oprezno sedoh na ivicu kreveta, da ne narušim njegov mir. Gledala sam ga krišom, i bilo mi je jasno da ja njega uopšte ne poznajem, jer beše star i odrpan, propao, u beznadju, da sedi tako, opija se i puši čekajući smrt. Ispi kafu u jednom gutljaju, pa mi reče:- Ti misliš ne znam te ja, ali čekao sam da dodješ, da te vidim. I vidim, lepa si kao pre, još lepša, ali ti si mene zaboravila. Zašto Jasmin, zapšo?  Kud li se dede sve ove godine? Pobegla si mi iz naručja one zime, sećaš li se, Jasmin, kad se udade, draga dušo, za njega...- pogled mu migolji po mojoj prozirnoj haljini, po mome licu, po kosi i prosto mi bi neprijatno, a on od one kafe postaješe sve mladji, one upale bore nestadoše, a oči živnuše žarom, pa se ja setih iznenada i počeh da pričam.

- Ja ostah zbog tebe neudata. Sve ove godine proživeh ko u paklu, da li ti znaš...-  al me zagluši njegov smeh, toliko glasan i uvredljiv.

-To ne beše tako, mila! Zar sam ja budala da budem sa vešticom ovde, decu da ne vidjam, a ti, ti da si nesrećna kamo god da si... Ne, ti si mene izdala, izdala, ne voleo te niko kao ja, niko... Budi sama, kao mesec svetli, budi lepa kako dan, ali sama, ni zvezde da te ne gledaju, kad si mene za srce tako ujela. -

- Ali, ja nisam.- ne dovrših i počeh da ga šamaram u besu, u jedu srca svog. – O, zar sam ja godine sve ove srce svoje vezala za tebe?- on me gurnu, zateturah se i padoh na divan: - Idi sad i ne vraćaj se! Nek ti bude bogom prosto sve.- i najednom,  neka magluština zamuti mi vid i ja se obreh u dvorište njino, pred svitanje, zora se tek pomalja. Ja udahnuh rezak vazduh i povratih malo dušu, kad zapazih Džamilu, sedi na stepeniku, nagnuta nad vrežama pasulja, vadeći zrnevlja u veliki sud. Kad me spazi, reče mi:- Nek si prokleta Jasmin, ti uze moju sreću od ovog čoveka koji nikad ne beše tvoj, nek ti sve to što si uzela ode na tvoje zdravlje, da tvoja lepota nema koris za njeg.

Bez svoje krivice, odmakoh od nje, šta sam ja kriva što me je on voleo. Potrčah kroz travu, otirući suze.

 

Otvorih oči naglo u svojoj sobi. Blaga svetlost je ulazila kroz podignut šalon, u procepe izmedju, igrajući se sa zavesom. Uska sobica, okrečena u plavo, sa dugačkim krevetom sa desne strane od visokog prozora, sa uzglavljem koje je gledalo pravo u nebo, kad je ovaj bio otvoren. Do kreveta uska šarena stazica na parketu od hrastovine, a na stolu puno saksija sa cvećem, visokim do plafona. Ustadoh, san kao žig pekao mi je srce, a mokra stopala svedočiše da možda i ne beše san. Otvorih prozor. Plavičasto jutro udje u sobu unoseći radost.- San je laža, a Bog je istina, san je laža, a Bog istina! - ponavljala sam dok sam nameštala krevet. Pod jastukom maramica bela sa izvezenim inicijalima J.S.  - Šta je ovo? Laž ili istina!

Komentari

Komentari