Foto: 
autor nepoznat

Nevine oči zla

Jedna sasvim obična šetnja, po blagom oblačnom danu. Jedna obična nedelja popodne, vreme koje treba utrošiti. Već mnogo puta šetao je svojom omiljenom trasom. Zvao ju je, staza praznine. Iako već živi skoro dve godine u gradu, uvek je imao nešto novo da vidi. Uvek bi mu se otkrio neki novi detalj. Grad mu je bio privlačan, opušten i od prvog susreta zbližili su se.

Obilazio je, često, malene, neugledne uličice, galerije i kafee u koje su  tek retki svraćali, voleo je baš takva mesta. Skrivena, pomalo mistična, tamo gde niko nikome ne smeta da sanjari. Spremala se kiša, da izbegne prve kapi sklonio se u neki bar, tek tako nasumice izabran, bez posebnog razloga...

Pijuckao je kafu, prelistavao neke stare novine, povremeno gledajući kroz prozor da li će kiša proći ili ne. Baš uobičajeno, ništa zanimljivo, ali u prelazu, dok je lovio pogledom detalje, učini mu se da... Pomisli, da li je moguće da prvi put sedi ovde i da mu je promakao detalj. Tu iznad njegovog stola, stajala je slika, portret neke prelepe žene, izraženo prodornog pogleda.

Nije to bila kopija, ne, ovo je bio neki baš kvalitetan rad, koji je, pomisli, ko zna kako dospeo u ovaj zamračeni prostor, kao da je sklonjen sa namerom. Ili je umetnik, u oskudici, bedi, morao da je proda.

Odjednom mu proradi mašta i  najrazličitije ideje, zašto, kako, ko, i... Približi se slici, trudeći se da uoči još neki detalj, ali razmazano ime skrivalo je autora. Ni naslov nije stajao, ništa, samo slika skladnih boja, prelepo lice, sve, baš sve sem pogleda koji je odudarao.

Prošlo je nekoliko dana, morao je da se vrati, jer nešto, nešto jako mu nije dozvoljavalo da ne sazna istinu. Nešto moćno privlačilo ga je, da, da razmeni poruku, da ostavi papirić ispod slike, da se ponada da će mu ona, možda odgovoriti, jer možda, to nije portret iz prošlosti.

Ne želeći da bude upadljiv, onako lakonski, raspitao se kod konobara o autoru. Nije dobio odgovor, jer odgovor ni on, ni vlasnik, ni prethodni vlasnik nisu znali. Jednostavno, slika je već dugo stajala, samo mu konobar usput dodade urbanu legendu, da slika nosi neko prokletstvo, da je niko ne želi, jer svako ko ju je kupio, vraćao bi je ubrzo. A tu, baš na tom zidu je njeno mesto.

Učini mu se pomalo smešno to prenošenje legendi, ali u jedno bio je siguran, ma šta ko pričao, to je ovo mesto i ona baš tu mora stajati,  jer tako mora. Odlučio je  da ostavi  nevidljivu poruku, da neko slučajan ne pomisli da on nije u redu sa  sobom, da izbegne čudne poglede, podsmehe, on će je tajno posećivati i ostavljati poruke.

Čudni snovi počeše progoniti ga,  jedne noći sanjao je ženu u plamenu, nije video  lice, samo plamene jezike koji gutaju sve oko nje, a ona samo nestaje poput leda koji se istopi. Posle nekoliko noći, iznova pojavila se ona, žena koja... Ne, nije to bila ona, neka druga, stajala je pognute glave pod svetlošću mesečine, a oko nje, porušeni zidovi. Kao neke ruševine srednjovekovnog grada i...opet poput magle nestala je...

Ovaj ponovljeni, a drugačiji san, već probudi maštu, pomisli da iako ne vidi lice, to mora da je ona, ali ništa mu ne govori. Ili mu jasno kaže da to što vidi poruka je.

Bio je skroz, potpuno ubeđen, da je to ona, da je ovo stvarnost i da ona nije iz prošlosti, već da je tu... Ređe je odlazio u  bar, činilo mu se da su simboli očiti, vatra, ruševine, njeno nestajanje i  da je pametno sakriti se.

Najzad, posle nekoliko sedmica zaobilaženja, izbegavanja, odluči da ode, da sedne za svoj sto i da ovoga puta... Ništa posebno, običan radni dan, tek poneki zalutali posetilac, ona na svom mestu i njegov pospani pogled u pravcu nje.

Odjednom, učini mu se da se oči pomeraju, da igraju kao usijane žeravice, odjednom počeše da kolutaju, a njen pogled pun surovosti, poče streljati.

„Odlazi... Odlazi zauvek, da te nikada više nisam videla ovde. Budalo, velika budalo, zar ti nisu bili dovoljni snovi, gde sam ti dolazila. Odlaziiiii, proklet da si, ti, ti, ti si došao da tražiš lepotu, gde je vidiš, gde... Odlaziiiiiiiii....“

Posle mnogo godina, u prolasku kroz grad, poželeo je starac, da popije kafu u uličici koje se nije sećao. Kao u magli tražio je, ali gle čuda, svuda su  bili neki neboderi, tržni centri. Videvši ga, jedan mlađi radnik, koji je tu  radio, sluteći njegov zbunjeni pogled, reče mu da je zgrada izgorela u požaru pre deset godina i da...

Komentari

Komentari