Foto: 
Qinn Domrowski

Neželjena

Ja sam neželjeno dete svoje majke.Tri prve večeri mog života, prilikom kupanja zatvarala mi je nos i u usta ubacivala vodu da me udavi. To je 27 godina pričala svima, bez srama. Već je rodila dvoje dece pre mene, a u ono vreme je primitivizam bio takav, da su žene zvale svoje komšinice na kafu,jer su imale abortus. Da vide, kako su plodne! Zbog silnih abortusa, stomak joj se "spustio"pet cm i to joj je pravilo probleme i bolove. Ginekolog joj je preporučio da rodi još jedno dete, ali da već od trećeg meseca podvezuje i diže stomak. To je i radila do porođaja. Uspela je da podigne stomak za 2,5cm i to joj je smanjilo probleme sa donjim stomakom i bešikom...ali, dete joj nije trebalo. Namernim davljenjem rešila bi se neželjenog deteta. Moj otac je trudnoću i rođenje trećeg deteta prihvatio sasvim normalno i kao muž i kao otac. Nikakve sumnje nisu postojale šta majka pokušava sa mnom. Kako sam se rodila u stanu u kojem smo živeli, babica je obavila prvo kupanje. Drugo, treće i četvrto veče,su bili sati kada se odlučivalo o mom životu. a da niko nije znao da sam u smrtnoj opasnosti od rođeme majke! Prvi put tu priču sam čula iz usta svoje majke kada sam imala 14.godina. Govorila je istim tonom kojim priča kako je bila u petak na pijaci i šta je sve kupila:“Gledam ja u nju i razmišljam: šta će mi treće dete? Samo jedna plata, a petora usta. Dvoje dece nam je bilo sasvim dovoljno, ali doktor reče da moram da iznesem trudniću do kraja i  ja tako i uradim”.

Tog leta kada sam prvi put zaprepašćena čula priču svoje majke, u obližnjem rodnom selu mog oca, tetka, očeva sestra i ja smo sedele u dvorištu. Skoro ceo letnji školski raspust sam provodila kod nje. Volela je ona i mog brata i sestru, ali sam joj ja bila ljubimica,jer sam ličila na nju i tatu i “našu familiju”, kako je umela da kaže, “sas modre oči”. Sedimo mi u dvorištu i nižemo liske duvana na dugačku iglu, pa ih prevlačimo preko ušica igle na kanap i rasprostiremo kako bi se lepo osušila svaka liska. Na velikom sklepanom od dasaka ramu okačimo nisku na eksere i tako, red ispod reda, dok se ram ne napuni, pa onda u donje dvorište uzupčimo uz zid koša. Da bi nam vreme brže prošlo, tetka priča, kada je “otoič” bila devojka, kako se u to vreme počelo da priča za jednu njenu drugaricu da je bila u “noseče stanje”.Kako se ču u selu da je trudna, tako njeni iz kuće počeše da se ljute zbog tih priča, “jer to može devojci, ni krivoj ni dužnoj,da pokvari sreću,pa da ne može da se uda”.Njena majka kune onog ko je proneo tu priču: dabogda mu jezik otpao, ruke mu se osušile, molio da umre, da se muči i raspada…grdila devojčina majka, ne birajući reči.“ To toliko njeno psovanje i kunjenje–nastavlja tetka-svima u selo bilo sumnjivo, pa još više poverovaše da je tačno da je devojka u noseće stanje bi kada nestade iz selo. Kude otišla, kada pitaše majku, ona odgovara te tu je, te ovde je, te otišla kod sestru što se udala u drugo selo… I sve tako, a vreme prolazi, a njuma nema tri-četiri meseca”. Okačismo naše dve niske na ram do pola već popunjen, pa se vratismo na tronoške, uzesmo novo parče konca tanko upredenog, provukosmo kroz velike ušice i kako nastavismo da nižemo liske duvana, tako i tetka nastavi svoju priču: “Kad, ete u neko vreme, pojavi se devojka. Malo se ugojila, ali lice gu bledo, ispijeno. Mi, žene što smo rađale, oma smo videle da je rodila, al gu se stomak još nije povuko… To se tako radelo po sela. Tad se nije vodio račun niti je neko to pisao, niti gu doktor pregledao, ali se tačno znalo. Čim ga rodila, zadavila ga i u šljivik ga sarane i nikom ništa. Za nju se znalo, pa se nikad nije udala, a mloge druge su bolje prošle. Isto su uradile, ali se za nji nije saznalo, pa ostaše devojke do kraj, do udaju“.

Godinu dana nakon smrti mog brata, mladića od nepunih 18.godina, još smo bili u tuzi, očaju i crnini. I, opet neko zlo u njoj, natera moju majku, pored sve naše nesreće, da i dalje priča kako me je tri večeri pokušavala da udavi. Moj otac je pogleda kao da je prvi put u životu video. Dve komšinice se samo zgledaše. A ja sedim i slušam. Pored mene moja starija sestra. Svi zgranuti! “Treće veče,ja vidim da liči na Ratka(mog oca).Vidim iako već rođena deca sva imaju neke plave oči, da će ovo da ima stvarno modre oči na oca. Pa onda vidim i ruke i noge, iste Ratkove. Počnem da razmišljam–ovo prvo dvoje dece crne kose, braon oči, sve na mene liče, a ovo će da ima plavu kosu i modre oči na oca… I onda rešim da je ne udavim…neka živi Ratkovo dete…” Prvo je umro moj brat, njen prvenac, a kasnije i moja sestra, starija četiri godine od mene, u svojoj 36.godini. Tek onda se majčina priča ponavljala iz dana u dan. Čim počne nekome od gostiju da priča, ne osećajući kako to mene boli i kako svoju sramotu priča ljudima koji su te reči dobro upamtili, otac i ja ustanemo i izađemo iz sobe. Nekoliko puta sam čula oca da je opominje da prestane da priča svoju bruku. Međutim, ona je nastavljala, samo što je sada, posle smrti i drugog deteta dodavala rečenicu kako sada ne bi imala ni jedno živo dete, da je mene udavila kada sam se rodila. Srećom, kaže: Nije.Kada je otac 1999.godine, sedam meseci pre smrti postao dementan, moja crna majka je već 27.godinu pričala novoj gošći istu priču. Tresla sam se i povraćalo mi se. Tada sam već bila žena, majka, odrasla, zrela osoba. Prvi put u životu sam pomislila da je vreme da joj se suprotstavim. Naglo sam ustala i viknula: “Dosta! Kako Vas nije sramota da pričate svoju bruku! Ostali ste na jednom živom detetu! Na Neželjenoj! Zar ne pomišljate da nas je sve Bog dovoljno kaznio zbog svih Vaših nedela?”

Gošća se, zbog neprijatnosti, brzo pokupila ,izvinila da ima posla i da mora da ide. Za njom je pošla i moja crna majka. Iza zatvorenih staklenih vrata čula sam: “Eto, moja Milka, kako ona sa mnom razgovara…moja deca su umrla…” Otac je, ne znajući ni ko sam mu ni šta sam mu, šapatom, panično rekao: “Zaključaj, sestro, vrata. Brzo! Ova baba je mnogo opasna! Zaključaj!”

Na četrdesetnici ocu, majka je rekla da više ne dolazim. Punih 12.godina nismo imale kontakt Kada sam čula da je na samrtnoj postelji, ušla sam u šok sobu. Bila je na aparatima, sa cevima u ustima. Krkljala je. Kada me je videla, svi aparati su počeli da pište. Dva lekara su prišla i pokazali rukom da je to u redu za njeno stanje. Bio joj je kraj, pa da li jedan-dva sata pre ili posle, bilo je svejedno. Za sekundu, dve, nevrerovatnom brzinom, uspravila se i sela i pružala obe ruke prema meni, tresući se i pozivala me rukama. Prišla sam, klekla pored postelje, prihvatila njene ruke, zaplakala i dok sam ljubila njene ruke, govorila  sam: opraštam, opraštam, opraštam…iako sam se zarekla da joj neću oprostiti. Preko mojih suza, kapale su njene… Sutradan ujutru je umrla.

Komentari

Komentari