Foto: 
mulan

Njen izbor

Jutro je dočekalo potpuno spremnu. Još sinoć je spremila šta će obući, boju očiju koja će joj se složiti uz košulju i precizno odmerila debljinu kože koju će poneti sa sobom. Raspoloženje joj je bilo na vrhuncu i to joj je bio znak da će se ovaj dan završiti sa uspešno ostvarenim ciljevima. Toliko pažnje je pridavala organizaciji i gotovo hiruški odmerenim minutima za svaku aktivnost posebno, da je bilo nemoguće da se scenario ne odigra baš tako kako je zamišljen. Čitala je nekada da je to jedan od ključeva uspeha a i nije joj teško palo s obzirom da je i onako imala unutrašnju potrebu da sve isplanira i da se planova drži bez obzira na prepreke.

Danas ima važan razgovor sa generalnim za koji se sprema mesecima. Očekuje novo, bolje mesto, nove, bolje ulice i nove, najbolje ljude oko nje. Napisala je i nučila odgovore na sva pitanja kojih se mogla seteti, pripremila sve diplome, zahvalnice i pohvalnice, sve sertifikate i licence, odslušane seminare i preslušane audio i video prezentacije. Sve ono zbog čega je vredelo potrošiti sate i dane, često i noći rada bilo joj je na par sati od ostvarenja. Krenula je puna nade i ovog puta će sigurno dobiti ono što je i zaslužila.

Čekajući ispred velikih plišanih vrata da prethodni kandidat završi intervju, dopustila je sebi da mašta. Zamišljala je krupne crne oči koje imaju moć da upiju mrak i da oteraju zveri iz ormana, snažne ruke koje se njišu poput kolevke, tople papuče i malu crvenu šolju za mleko. Zamišljala je školsku priredbu i nju na pozornici, ona u prvom redu sa suzama u očima i on kako je ponosno grli. Nije mnogo vremena ostalo za te priredbe, znala je to, ali makar jednu da doživi. Samo jednu jedinu, biće dovoljno. Ma biće i više nego dovoljno. Dalje joj misli odlutaše na izabranika, nju kako ga predstavlja, ona se stidljivo smeje i nudi medom i čajem, on se mršti reda radi, a srce mu plače od ljubomore i puno zagrljaja. Oltar. On kako je vodi i ona kako se za srce drži.

Duboki glas generalnog u trenutku joj razbi sliku i ona spremno skoči sa stolice u čekaonici, uspravi glavu i odmerenim koracima uđe u prostoriju.

-Marija, to ste vi mlada gospođice?

-Da, ja sam Marija.

-Koliko godina ono beše vi imate Marija?

-Rekli su mi jedanaest.

-Jedanaest, baš lepo. Recite mi, Marija, šta to imate u rukama, puno je to papira za tako malu devojčicu?

-Evo izvolite gospodine, to su moje preporuke. Ima ih sa svih strana, od drugova, vaspitača, osoblja, skoro od svih koje sam srela.

-Lepo je to Marija, vi ste se baš pripremili, drago mi je da vidim tako predano dete. Jeste li onda spremni da pozovemo vaše moguće štićenike da uđu i porazgovaraju sa vama?

-Naravno gospodine, spremna sam nego šta.

Oči su joj bile plave, ne crne, ali i one mogu da uplaše mrak valjda, njegove ruke nisu delovale previše snažno, ali će za njeno maleno telo biti dovoljne, činilo joj se, dok je posmatrala sredovečni bračni par kako ulazi, da bi i ona sama mogla tu i tamo da izmeni svoju fantastičnu sliku njene nove porodice. Delovali su fino, ovako na prvi pogled. Valjda će imati sreće ovog puta.

Nisu dugo razgovarali, tek oko pola sata, kada je generalni zatražio da Marija izađe na trenutak ispred kako bi se oni dogovorili. Pravilo i jeste bilo takvo da se odluke ne donose u prisustvu deteta. Nikada joj nije bilo jasno zašto. Pa svakako će čuti. Nije bila sigurna da li će da joj se svide ili ne. Bilo je prerano za takvu odluku. Ako odluči da su joj se svideli, a oni odustanu biće suza, ako odluči da nisu ono što bi ona želela a oni pristanu biće joj teže da promeni mišljenje. Najbolje će biti da sačeka. Mislila je o tome kako je počastvovana u odnosu na ostalu decu koja svoje roditelje ne mogu da biraju, ona je svoje mogla. Uvek bi se rasplakala kada bi na televiziji gledala kako se neki roditelji jako loše ophode prema svojoj deci. Jadna ta deca. Ona nisu mogla da biraju. Sreća je njena da ona može. Toliko je razvila svoju moć biranja da je mogla da izabere i šta će da oseća. Uživala je u toj svojoj moći.

Vrata su se otvorila i pozvali su je da uđe.

-Moje ime je Lena, to ti nisam malopre rekla, reci mi sada, mogu li da se nadam da ćeš mi svojim prisustvom ispuniti život?

-Mogla bih vam to reći gospođo, ali moram najpre da znam kakva je vaša odluka, ne bih smela da dozvolim da vas zamislim kao moju mamu a da vi ne želite mene.

Toliko se glasno nasmejala Lena da su joj suze krenule, Pavle, njen muž, spustio se na kolena ispred Marije, uhvatio je za ruku i rekao,

-Draga gospođice Marija, vi ste jedna divna dama, baš takvu smo ceo život tražili, molim vas, budite naša kćer.

Komentari

Komentari