Foto: 
autor nepoznat

Okrugli sto

Rijeka na čijoj su obali sjedali im je ispirala oči svojom hladnoćom. Sunce se uvlačilo u poglede, a proljeće odbijalo da uzme maha. Sjedali su, ponovo se susrevši u ovom životu, za kamenim stolom. Po tri noge, na tri stolice, ljuljale su se pod njima gubeći ravnotežu bez noge koja bi imala porporu u stvarnosti.

Gospođa Zeleno je došla vidno podmađena.

Sinoć je pred san odbacila svoju staru košuljicu. Komade crne i ustajale prošlosti, sad već ubuđale, čupala je grubim pokretima otkidajući tako i djelove svoje kože. Mučnim odbijanjem da ostane ista u svoju promjenu je ušla silinom stihije. Teško su se odvajali smrdljivi komadi starog mesa koje joj više nije bilo potrebno. Nosili su u sebi smradove neželjenih dodira i pogrešnih izbora. U ogledalu je vidjela novu sebe, a Kontesa, ispod oboda slamenog šešira, danas je primjetila da je njena prijateljica , u ovo jutro ušla sa novim očima, djeteta. Napominjala je da sjedne niz tok rijeke ne bi li zaostale utjehe našle utočište u tuđim tugama.

Njihovu tišinu presjekao je muškarac pogledom plavog sječiva, potom su se ćuteći dugo prisjećali starog života i uloga koje su u njemu djelili."Sjećaš li ga se?“ , upita Kontesa, "Legionar", odgovori ona preporođena i razli se tokom rijeke niz grebene. Naklonjen onoj nježnijoj, strpljivo je isčekivao trenutak u kom će se vrijeme podijeliti samo na njih dvoje.

Njegove oči potražiše svoj dom u tvrđavi izgrađenoj za tuđe potomke. "Mogu te voljeti lako, ali naše ljubavi nisu za ove uzdahe podešene", reče mu ona, a usne žene su lagale, kao i obično, prvo sebe pa onda druge. Pogled hladnog čelika topio je njene oklope pod vedrim nebom. Iako je otišla još sa prvim razmjenjenim pogledima ljubavnika, od kojih se nad uzavrelom rijekom ovog jutra podigla izmaglica,Gospođa Zeleno je i dalje vodila razgovor u troje pokušavajući da ih nagovori da je povedu sa njima.

Promjenili su brzu rijeku za bržu i zelenu za plavlju. Spustili su dlanove u vodu pa jedno drugom na duše utisnuli novu bol koja će ih neko vrijeme pratiti.

Kontesa je izgubila prste u uvojcima Legionara. On je izgubio sebe u žuboru vode. Dah su izgubi još na obali prve rijeke, a jedno drugo će naći tek u sledećem životu. Oblak koji je nosio vezan za pertlu cipele, koja ga je žuljala, vezao je za njen mali prst umjesto prstena,da je zarekne da ga se na sledećem susretu ponovo sjetiti. Što je došlo sa njim, otišlo je sa njom.

Na pjesku rijeke umjesto tragova stopala ostalo je sjeme maslačka uhvaćeno u izgubljenim pogledima.

Komentari

Komentari