Foto: 
autor nepoznat

Ona druga ja

Sinoć sam kosu oprala , pažljivo je isfenirala, ispeglala. Probudila se jutros sva u kovrdžama. To je znak da su se smjenile. Ona druga se vratila.

Vratila se i već prvim pogledom u ogledalo, desnim okom me prekorava za izbore napravljene tokom zime.

"Mogla si biti malo pažljivija",  potom okreće tijelo, lijevo i desno naspram ogledala, da vidi kolika je šteta učinjena i koliko će truda morati da uloži da bi se ljeta vratila u formu.

Pažljivije bira komade odjeće, nakita i ljubavnike.

Za razliku od one stroge, uredne, uspavane, koja želi voditi ljubav u tihim noćima pod romorom kiše, ova poput ždrebice, bira samo najboljeg pastuva.

Prevrće mi po papirima, lete u vazduh moje pjesme, urla na mene kao na maloumnu: "Kakvo je ovo ljubavno smeće, jesmo li se za ovo školovale?"

Iritira je patetika, nervira je romantika, ide joj na živce ljubomora.

Njene su ljubomore dublje od bezdana, a njene su posesivnosti crnje od mraka zaboravljenih  bunkera, ukopanih duboko pod zemljom. Ali ona zna kako emocije da prećuti.

Uzima moj telefon i lijevim uglom onog istog desnog oka, koje će sledećih mjeseci biti samo njeno, dodaje: "Kakve su ti ovo budaletine?"

Moram priznati, njeni su izbori uvijek bolji.

Ova nas, luda, obično dovede do ravne linije kardiološkog zapisa.

Nema lažnih nadanja, nema uzdaha i uznemirenih koraka, ona gazi, ali gori, gori dok od nje ostane samo vreli pepeo.

Primjećujem da je još juče, prije nego se u potpunosti pojavila, kupila sebi knjige za ovaj ljetnji boravak. Čita samo duhovnu literaturu, za nju ovaj svijet je samo privremeno boravište, tako se i ponaša, tako ga konzumira i trudi se da vrijeme ovdje što kvalitetnije iskoristi. Provešće ljeto ležeći na ležaljci i gledati u horizont. Uzalud sam ja cijele zime radila da bih postigla prave rezultate, ona će čim otopli izabrati peškir , kupaći kostim i šešir i nestati negdje niz obalu.

Neću dozvoliti da preuzme sve što sam radila. Zaustaviće se svi planovi, svi dogovori, sve napisane rečenice zamrznuće njena želja za čitanjem i skitanjem. Zato ubrzano pišem zadnjih dana pred njen dolazak. Pripremam ono što će ona, tokom ljeta, nemarno i u žurbi prikazivati kao svoj rad.

"Kako ti je ovo dosadno!" duva kroz nos nad pričom koja me čini ponosnom. Naravno da joj je dosadno. Nekoliko godina unazad prijatelji su je okarakterisali za čitalackog snoba.

Gura me u stranu naše ličnosti : "Skloni se, odavde ja preuzimam",  pažljivo stavlja mirišljava ulja na neobuzdane lokne, potom zadovoljna naslanja ruke na kukove.

"Dobro si nas pazila" .

Prevrćem jednim okom, onim lijevim,  koje je još uvijek moje prije nego što me izgura.

"Nemoj upropastiti sve što sam radila", jedino je što izgovaram, zvuči kao da cvilim.

Odgovor nisam zaslužila, duva mi prašinu u lice i kaže: "Spavaj, zvaću te ako mi bude trebalo."

Znam da neće, kad joj konačno dosadi ova dimenzija vratiće se po mene, a ja ću zateći život u konfuznoj izmaglici jeseni koje je donijelo divlje ljeto.

Volim je što je takva: „Vidimo se za koji mjesec draga."

Namiguje i preko ramena, već dosađujući se, dobacuje: "Samo nestani."

Komentari

Komentari