Foto: 
autor nepoznat

Ona, on, ona...

Trebao je to biti još jedan sasvim običan dan, početak radne sedmice, ništa više od uobičajene rutine. Tiho, šunjajući se kao provalnik, ulazio je u svoj kabinet lokalni potrčko provincijskih mafijaša, njihova luda, koja im je  služila za  sprdnju i poneki poslić koji bi mu naredili da uradi, a on presrećan što je pas. Lako je bilo i  poigravati se sa ćelavom spodobom, patuljastim govnetom. Nikada nije imao prijatelje, još od školskih dana trpeo je  najpre sitna, a sa godinama i veća poniženja, samo sanjajući da možda i dođe dan kada će... Taj dan, eto, možda je i došao, kada su mu udelili kosku kao olinjaloj seoskoj džukeli, da dane dočeka kao direktor, ne baš bogzna kako velike institucije, ali ipak direktor.

Taman pomisli da je stigao pre svih, ali ga trgnu lupkanje prstiju. Ona, već pristigla, raščupana, razmazane šminke od plača, podnadulih očiju od nespavanja dok  ga je čekala. Ćutao je, ćutao, znajući da, a i ona je znala, dobro je znala gde i sa kim je proveo noć. Ćutanje je trajalo, on je  samo osećao njen pogled, a ona je kroz leđa njegovog izgužvanog sakoa videla igru očiju, očiju koje  se kriju. Ćutala je, ali  sve učestalije lupkala prstima po stolu, kao po  taktu nekog marša. Bilo joj je  teško, ali bez njega ona je niko i ništa, ofucana keruša, pokupljena sa zabačenog planinskog druma gde ju je pokupio, jer bolje nije ni postojalo.

Sve je činila da mu još uvek bude privlačna, napumpala je usta, oblačila se po modi za  koju je čula, vrebala da nijedna druga ne može prići, sve, baš sve činila je šumska vila, gorštačka ždrebica, uveliko već omatorela kobila, ali patuljak je želeo da se oseti i drugim poželjan, ako ne zbog lepote i pameti, a ono zbog moći.

Suze je zadržavala, ali bes ju je sve više i više nagonio na plač, na histeriju i to bi se  desilo da se ne začu kucanje. Oboje iznenađeni, pogledaše se, a zatim sa zbunjenošću koja je mogla biti i strah, u išćekivanju ko će se pojaviti, ugledaše da ulazi još jedna ona, teturajući se. U prvi mah i nije primetila da on nije sam i taman kada razvučenog osmeha pođe da izusti...tajac...prodorni, ljutiti pogled odmeri je, posebno obraćajući pažnju na providnu suknju iznad kolena...

 O kakva glupa situacija, ona, ona i on, niko da prekine tišinu, svi suzdržavajući se da ne započnu prvi, bez povišenog tona, jer neko u liku njega koji bi mogao banuti, bio je prepreka i strah da unutrašnja oluja u  trouglu ne podivlja.

 Već su se čuli glasovi, ljudi su pristizali na posao, a tri nepomične statue stajale su, nepomične,  čak su im i pogledi bili zaleđeni...

Komentari

Komentari