Foto: 
Anderson Manchini

Oproštajna

Tišina. U njoj kilometri izgubljenog života i podli osmeh u mojoj utrobi. Osmeh gladi, neverice i protraćene nade. Negde gori, ali telesna temperatura je niska. Telo se hladi, a bol sve jača. U sobi igra tame i senki, u duši očaj i glas. Glas koji govori da je gotovo. Glas koji govori da je kraj. A bio sam mlad, pun želje, pun života... Sistemski sam uništen robot moderne. U lobanji tabula rasa, potpuno prazna, kao da nisam ni postojao. U grudima gnev i barjak večite želje za trijumfom. Nazire se kraj. Za druge kraj a za mene krah učmalog i promašenog života. 

Puls je proređenog intenziteta, pritiska gotovo i da nema. Praznina... Više se ne oseća ni tišina... Odjednom bljesak i sve bi drugačije. Prolazak kroz šareni tunel u drugi svet. Nikada se bolje nisam osećao. Nikada mi lepše nije bilo. Čist vazduh prostrujio mi kroz nozdrve do pluća. Samo sam jako udahnuo... Kao da sam se ponovo rodio,  kao da je pokvareni robot udahnuo život novim napajanjem. Osetih sreću prvi put, osetih hrabro da počinje novi život. Ali ne videh lica poznata, sve mi beše novo. I sve beše zasluga za prošli izgubljen život.

Nisam stigao da se oprostim od najmilijih. Da rukama obgrlim nju i šapnem joj da biće bolje u nekom drugom životu, na nekom drugom mestu... Nisam uspeo da potrošim preostala dva dinara sa stola,  a za njih ne napisah ni testament... Nisam stigao, a tako sam želeo da poljubim brata i kažem da će majka doći... Da se rukujem sa ocem koji tim šakama ritam za nas... Želeo sam da sa majkom još jednom prošetam u proleće kada se sve budi... Želeo sam, ali dočekao nisam. Otišao bez pozdrava, dok je svirala tišina, a mrak je spremao moj odlazak. Ne stigoh ni suzu da pustim, a ovde suza nema... Uostalom, roboti ne plaču!

Predrag Balanesković

 

 

Komentari

Komentari