Foto: 
Kevin Dooley

Otac - kolac

Svi vole jutra. 

Poslovni ljudi spavaju manje, bude se onda kad kroz odškrinuti prozor osete miris istog onog hleba koji ne jedu jer nije zdrav, oblače trenerku i, praznog stomaka da bi umesto šećera trošili masti, odlaze na trčanje, pardon futing...kad bi inače imali vremena za to kad je posle posla ona konferencija?

Komunistima su služila za stilizovane pozadine propagandnih letaka, onih koje bi krasilo jarkocrveno sunce i, na vidnom mestu crvena zvezda, blago podebljanih krajeva, koja kao da je iskakala sa tog bezličnog komada industrijske hartije.

Nju-ejdž grupe širom sveta praktikuju pozdrav Majci prirodi...

...Bojan se tu zakašljao. Grlo mu je bilo suvo, a nije ocu pročitao ni trećinu cinične priče koju je nameravala da pošalje na konkurs. Uzeo je malo čaja i nakašljao se. Glas mu više nije bio hrapav.

„Gde si spustio tu šolju?“ povika otac. „Ostaće tragovi, to se posle ne opere tek tako, a nećeš ga ti prati!“

Bojan je progutao knedlu.

„Izvini, tata. Napisao sam priču za konkurs i moram da je pošaljem danas. Hoćeš li da je pogledaš?“

„Hmmm. Ne pišeš više tako dobro kao kad si bio dete. No, ’ajd. Što da ne. Daj.“

Pružio je komad papira, sa odštampanim tekstom. I čekao. Čekao. Čekao. Ocu je trebalo desetak minuta da se oglasi.

„Ja ovo ne razumem! Odakle ti samo reči hartija i krasilo? Što tepaš?“

„Tata...nijedna od tih reči nije tepanje.“

„Sve shvataš bukvalno! Nisam mislio na govor kučićima i malim bebama kao što radi ona tvoja drugarica, nego te reči, one su zastarele, nisu u duhu našeg jezika i koriste ih deca u osnovnoj školi! Ceo taj pasus je mnogo loš, kao da si opisivao prirodu u proleće.“

Mala pauza.

„Znaš, Boki...“ Ček’, zar to nije...tepanje? No, bolje je ne prekidati ga. „...tebi je krajnje vreme da se oženiš, to će te smiriti!“

Da li je ovo stvarno rekao nečiji rođeni otac? Pa još njegov? I...što bi rekli neki, „niđe veze“!

Seli su za sto. Bojan je pognuo glavu, pokušavajući da sakrije ono što bi obično uspešno sakrivao kako od oca, tako od devojke i prijatelja...no ovoga puta nije uspeo.

„Ne razumem...zbog čega sad plačeš?“ oglasi se otac, punih usta. “Boys don’t cry.“

Tišina. Bojana baš briga što muškarci ne plaču.

„Ah, kapiram, ti si pesnik. Pisac. Nežna dušica. No, nemoj da se mrštiš, imaćeš bore!“, oglasi se ponovo otac, posle još dva zalogaja.„Nijedna te neće hteti! Ili, hm...nijedan?!“

„Zašto pratiš svaki moj pokret, tata? Nije u redu kad plačem, nije u redu kad se namrštim, a ženidba bi me ’smirila’. Da li si svestan šta si mi govoriš? Tako nešto bih očekivao od nekog predatora, od anonimnog klinca na Internetu, ali nikad od svog oca!“

„Nemam ja tako izopačen um kao ti! Da se oženiš, imao bi dete i skrasio bi se, dakle, ne bi mi pričao o glupostima i ne bi gubio vreme na tom Internetu, žvalavio i olajavao!“

Ovo je bilo previše. Bojan je ustao, uzeo papir sa stolice na kojoj majka već četiri godine nije sedela i pocepao ga, u afektu, na najsitnije moguće komadiće. Potom je šutnuo stolicu koja se zaljuljala, ali, nekim čudom, nije pala.

„Čuvaj pločice, dobro smo ih platili.“

Opet tišina. Pošto se malo smirio, Bojan je rešio da ipak kaže nešto. Nešto pametno, mada više nije bio pametan.

„I...šta sad kažeš, tata? Zbog tebe neću učestvovati na takmičenju, došlo mi je do...“

„Kažem da brzo odustaješ. Odštampaj to ponovo i šalji ga. Nisam napravio kukavicu, napravio sam muškarca, to ćeš i biti.“

Komentari

Komentari