Foto: 
autor nepoznat

Oz (treći deo)

Oz je već danima hodao bez odmora. Osetio je da teže diše kako se sve više spuštao prema podnožju planine. Nije se u svom proučavanju previše bavio zemaljskim stvarima I pojavama pa mu je bilo pomalo čudno to što vazduh poprima potpuno drugačiju strukturu od one na koju je navikao kod kuće. Nije više bio bez mirisa I boje. Nije više lako prolazio kroz pluća puneći krvotok kiseonikom. Sve mu je teže bilo da se kreće, a slutio je da njegov put tek počinje.
Četvrta noć otkad je iza sebe ostavio gordu bodljikavu granu je počela da pada I on je odlučio da pronađe mesto gde će malo da odspava. Primetio je veliku krošnju starog oraha I krenuo prema njemu. Kao I uvek do sada, zamolio je ljubazno orah da se u njegovom krilu odmori od napornog puta. Orah je ćutao. Nakon nekoliko pokušaja da uspostavi kontakt, odustao je I zaključio da je verovatno previše star da bi govorio. Tako je bar delovao. Skinuo je tkani ogrtač sa leđa, postavio ga na zemlju I legao. Trenutak pre nego da zaspi drvo se promeškolji I okrznu ga jednom svojom granom. Pomislio je da je slučajno pa je nastavio da drema. Ista grana ga ponovo dodirnu po levoj butini pa preko grudi, okrznu mu vrh nosa. Oz se uspravi I pogleda prema nebu u sam vrh krošnje. Vetra nije bilo. Čak su I najtanje grane mirno posmatrale noć uprte u mesečevu loptu, ušuškanu između dva vazdušasta oblaka.
-Oprosti, da li smetam? - upitao je Oz veliki stari orah.
-Idi odavde. - ozbiljno reče debela orahova kora.
-Nisam želeo da smetam, mislio sam samo malo da odmorim, dugo već nisam spavao. Ako smetam otićiću.
-Ne smetaš meni, oni dolaze. Već nekoliko noći za redom. Ubijaju I nose sa sobom sve od čega smo napravljeni. Ko zna, možda im I ti nečemu poslužiš.
-Ko dolazi?
-Drvoseče. Njihovo je vreme. Seku nas I prodaju. Tako preživljavaju.
-Ko su drvoseče? Ne znam ništa o njima.
-Ljudi koji seku drva. Imaju ogromne mašine I testere oštre kao jezerski led kada se polomi. Vidiš tamo one široke panjeve, to su još juče bili moji prijatelji.
-Ah, ljudi, pa to I nije tako strašno I ja sam čovek. Razgovaraću sa njima. Možda ne znaju da ste I vi živa bića.
-Znaju ali ne mare. Nema sa njima razgovora, veruj mi, bolje idi. Na kraju to I nije tako loša smrt. Ili ćemo zagrejati ruke nekim malim ljudskim stvorenjima ili će od nas napraviti neki lep I sjajan komad nameštaja. To je naš put.
-Ne, nije to vaš put. To je put koji su izabrali drugi. To je put na koji ste primorani. To je sudbina koju je neko napisao umesto vas. Možda je lakše naći objašnjenje za nešto što se ne može promeniti, ali je čudna stvar da svaki izgovor pre ili kasnije postane oštrica koja će poseći već presečeno mesto. Izgovori su dokaz da se isti život može ubiti dva puta. I mnogo više od dva puta. Oni su koraci do letargije, do umiranja živih, do postojanja bez svrhe. Ili do nepostojanja. Da I ti ne misliš tako ne bi mi rekao da idem. Zašto bi zaštitio mene a ne bi sebe?
-Prekasno je, evo ih idu.
Prodoran zvuk motora zapara tišinu kao stotine gromova da je odjednom zagrmelo. Kretali su se jako brzo u tim spravama a u rukama su nosili od gvožđa napravljene dželate. Oz je od tog prizora ostao kao ukopan nekoliko trenutaka dok se nisu približili toliko da su mogli da nagaze na njegova stopala da ga jak bljesak dva para upregnutih sunca nisu zaslepili toliko da instinktivno odskoči u žbunje. Drvoseče su bili suviše skoncentrisani na posao koji su došli da završe da ga nisu ni primetili. Nekoliko sekundu mu je bilo potrebno da se pribere I odjuri koliko ga noge nose daleko od ovog prizora. Najstrašnijeg kog je za svog života video.
Nikada pre nije plakao celim svojim telom kao što je plakao te noći. Činilo mu se da se čitava zemlja tresla od njegovih jecaja. Video je mnogo umiranja. Nikada ovako zlog. Oduvek mu je smrt značila samo I jedino ponovno rađanje. U ovoj smrti nije mogao da pronađe ništa što bi se rodilo. Ova smrt bila je konačna. Iako je čvrsto verovao da ne postoji konačno. Da ne postoji kraj kao pojam. Da je izmišljen samo da bi se objasnio početak. Ovaj kraj ga je uplašio više nego bilo šta do tada. U njemu nije mogao da pronađe početak. Osim početak konačnog kraja. A sama pomisao na to da tako nešto može postojati ledila mu je krv u žilama.
Kad prekineš krug I svom silinom mu saviješ oba prekinuta kraja, takav krug se više nikada neće sastaviti. Koliko god tragao za svojim nastavkom, na silu savijenim I pomerenim sa pravca, nikada ga neće pronaći. Takav krug je osuđen na konačno uništenje. A I svi oni koji su deo tog kruga. Na svim njegovim tačkama.
Plakao je I čitav naredni dan.
Nastaviće se........

Komentari

Komentari