Pisma iz zaliva (treći deo)

Šta sam ja to pokušala predočiti čudaku sa ostrva Moorea? Pobliže objasniti mentalitet Balkana? Jednostavno je, govorila sam, mi smo narod koji previše razmišlja. Znaš li da su I i II Svjetski rat započeti baš ovdje?

Ljubav tumačimo na filozofski način. Duboko je poštujemo kao iskonsko osjećanje, a opet uzvišeno i plemenito, prema njoj se postavljamo analizirajući je kroz prizmu još uvijek krutih kulturoloških odnosa. Objašnjavala sam spoj istoka i zapada, dodire Evrope i Azije, i ne znam da li me je razumio, Evropa, malo, Azija, možda ponešto, ipak, sve o čemu sam govorila njemu nije ličilo na pozato, ni ostrvo, ni arhipelag, ni kontinent, drugačije, njemu neshvatljivo.

 Toliko riječi u glavi mi se roji. Rečenice kao dječiji vozići tutnjaju jedne pored drugih, neke druge se poput domina složenih u niz obrušavaju u mimohodu, ispadaju sa strane, one neoborene prekidaju niz, sve uz zaglušujuću buku koja ne donosi ni rešenje, ni saznanje, samo prazninu.

Oči, ogledalo čega? Samo poglede pamtim.

Poslijednji o kom razmišljam bio je tako prazan, u njemu se na trenutak sjedinilo zaprepaštenje, strah i nevjerica. Dok se bljesak sunca prelamao na staklu automobila o čemu si razmišljao dok tvoj pogled nije otkrivao nista?

O tišinama, o zvukovima, o mirisima. Sitnim rukopisom napisana posveta na prvom listu poklona, lažem sebe da bi bolje uspomena izgledala. Istina je gledaš me zabrinutim očima jer neko može otvotiti tu za tebe pogrešnu stranicu života koja je meni značila sve.

„Ne brini, nema posvete“.

 Kuda me vodi ovaj niz slova koji  slažem danima, mjesecima nagomilavam, a godinama pristižu u moje misli?  Uzalud potrošeno mastilo?

Potreba da pišem je jača od nemoći olovke da održi korak sa mnom. Nestaje. U potrazi za sledećom.

U snu djelimo hleb za stolom. Moja čula varaju. Ti si poslijednja osoba sa kojom bih podjelila dobro i rijetka sa kojom dijelim zlo. Činimo nažao jedno drugom i takmičimo u povrijeđivanju, u ovoj igri ja tebi uskraćujem sebe, ti meni vraćaš istom mjerom.

Misliš da ćeš me tako učiniti svojom. Misliš li da ćeš na taj način sačuvati sebe? Prešao si granicu iza koje više nisi na sigurnom, zaplivao si u vode moje i sada ti ostaje samo da plivaš ili da se udaviš. Udavi se, preporučujem. Uhvatio si se za smokvino deblo isčupano sa nekog dalekog rta nade i plutaš, bojiš se da se pomjeriš. More osjećanja se talasa, osjećaš toplinu vode i vlažnost uzdaha.

Miruj ili plivaj. Nijedno more nije sigurno za one koji se ne bore, pa ni more ljubavi. Zapuhaće vjetrovi, ogladnjeće ajkule, pa ni smokvino deblo više neće nuditi spas. Ogoljen i sam. Sve čime raspolažeš i iza čega možeš da se sakriješ su hladni pogledi koji ništa ne govore, samo besmisao nose i neizvijesnost nude.

Umorna sam od igara. Umorna i od predugih razgovora o tuđim ženama, tuđim ljubavima. Želim samo zaspati i sanjati. Bijele plaže, zelena mora, bijele haljine i zavjete na žalu. Želim sanjati oči djeteta usnulog u majčinom naručju pred veče, poneku suzu zaboraviti i biti ponovo sretna.