Foto: 
Takuya ASADA

Povratak (odlomak iz romana "Duše selice")

Sa prvim stidljivim zracima sunca, Zoja je širom otvorila oči. Želela je da vidi sve, svaku kuću, svako drvo, granu, list… Hranila je svoju dušu zaboravljenim pejzažima, koji su se ponovo rađali pred njenim očima. Ovo jutro joj je vraćalo i lepe i teške trenutke, ali je to Zoju činilo srećnom. Od Kosovske Mitrovice, preko Gornje Kline, Rudnika, Rakoša, Srbobrana, Đurakovca, Dobruše, Banjice i Vitomirice, zajedno sa Zojinim sećanjem, autobus je lagano klizio prema Peći. Vraćajući se u rodni grad, Zoja je oslobodila trenutke koji su bili zarobljeni u njenoj prošlosti. Sve je izronilo iz nje. Sve lepo i ružno, veselo, bolno i tužno. Sve što je, hrabro koračajući kroz život, Zoja nosila u sebi. Za ovih sat vremena, Zoja je proživela svoj život još jednom. Duša joj se stegla kada je autobus prošao kroz Dobrušu. To je podsetilo na Goluba, na njegovu zapaljenu kuću i progon iz sela u kojem je rođen. Pitala se da li je i ona proterana, da li je udajom za Goluba izabrala njegovu sudbinu, ili je, možda, njena zla sudbina otupila mržnju koja je godinama prati. Nadala se da neće sresti Škeljzena. U stvari, jedan deo nje je želeo da ga vidi, ali se plašila njegove reakcije. Uvek je bio nagao, nepredvidiv. Mržnja ga je vodila kroz život. Zoja se plašila da je danas još gore, da je mržnja prema Srbima postala njegova obaveza.

Koračajući lagano, nesigurno, radoznalo je gledala u nove, visoke zgrade, u jedan novi grad. Njoj stran, a opet blizak. Metohijsko nebo je bilo isto. Opijajuće! Kroz plavo, spušteno nebo probijali su se snežni vrhovi Prokletija. Isti je bio i vetar. Mešajući mirise bureka i tek ispečenog hleba sa mirisom ćevapa sa roštilja, vetar je zagolicao njene nozdrve. Kada je udahnula vreme prošlo, zabolela ju je duša. Još jednom joj se duša stegla pred velikom drvenom kapijom, koju njena ruka nije otvarala godinama. Kada je kapija zacvilela, Zoji su pošle suze. Kroz mutan pogled videla je visoku travu, žbunje, koprive, i svoje uspomene. U podivljalom dvorištu, zaraslom u travi i sećanju, videla je svoje detinjstvo, videla je Mithatove male korake i njegove dečje igre. Zabolelo ju je to što ovo dvorište nije upamtilo i Bogdanov smeh. Kada je otvorila vrata kuće, pokuljala su sećanja. Na majku, na očev ledeni pogled, na brata Škeljzena i pištolj u njegovoj ruci.  Pitala se da li je moralo tako da bude. Gde je pogrešila, i da li je pogrešila? Kada se setila dece, osmeh je sleteo na njeno lice. Oni su bili odgovor na sve njene muke, patnje, odricanja… Setivši se Mithata i Bogdana, dobila je odgovor. Tako je moralo da bude…

Kada je širom otvorila prozor, svetlost je posle dugo vremena ušla u ovu kuću. Otvorivši napušteni dom, vratila se u vreme samoće, kada se, zagledana u Mithatovu i Bogdanovu sliku na zidu, tiho molila Bogu. Sve njene molitve su našle put do Božjeg srca, dobila je svoj život natrag. Koliko dugo će to da potraje, pitala se Zoja u kući bolnih uspomena, koje nije prekrio prah prošlosti. Dok su joj suze klizile niz lice, Zoju su razdirale žive uspomene. Punih deset godina, ova kuća nije osećala njen dah, njen bol, njenu ranjenu dušu…

Bratislav Rosandić

Komentari

Komentari