Foto: 
NadineDoerle

Predgrađe

„Vidiš”, kažem sinu dok savladavamo strme betonske stepenice, gazeći po sasušenom lišću. „Umoriš se dok ideš gore. Kad silaziš, mnogo je lakše; treba ti svega nekoliko sekundi. Tako je i u životu. Dok stremiš uspehu, ideš ka vrhu, put je težak. Traži odricanja i žrtve, ali zato je put do neuspeha i dna mnogo lakši”.

„A kako ću znati da sam na vrhu?” pita on, upijajući svaku moju reč.

„Po tome, sine, što je pogled sa vrha drugačiji, dalje se vidi. Sa dna ne vidiš ništa sem obrisa onoga što je vrh i deluje ti daleko. Zato je važno znati šta hoćeš, da bi mogao da znaš kojim putem da ideš”.

„A gde mi idemo sad?”

„Rekla sam ti, kod baba Marice.”

„Kad ćemo da stignemo, umorio sam se?”

Nasmejem se. Gledam ga i mislim kako ništa ne razume, a ipak pažljivo sluša i prati sve što kažem.

Marica je žena koja je, likom i delom, oličenje onoga što se zvalo gospoda; žena kojoj je vreme obrisalo mladalačku lepotu i oduzelo pokretljivost telu, ali razboritost nije savladalo.

Život u prestonici zamenila je za predgrađe grada u kome je rođen njen pokojni muž. Za nju, ovo je mesto sa dušom. Kuće specificnog izgleda, iako oronule, jasno kazuju o ljudima koji tu žive i za koje je stići dovde bila privilegija.

„ I sad je“, kaže Marica. „Mir, tišina, nema gužve, ljudi su dobri… Skromni. Imam sve što mi treba…”

„Mama, ti si stvarno nekad živela ovde?”

„Da”, kažem, a on nastavlja da skakuće po dvorištu.

Ovo su ulice po kojima smo učili da hodamo, trčali, igrali se… Bilo je puno života, a onda nas je taj isti život odveo na različite strane. Svetla velikih gradova, široke ulice bila su naša stremljenja, naš vrh! Pošli smo u tom pravcu, odbacujući stare navike, da se ne bi videlo da smo deca iz predgrađa, jer…

Odjek koraka po asfaltu je imao lepši zvuk nego nečujan hod i trčanje po travi. Što je bio glasniji i zvonkiji, davao nam je veću sigurnost i moć.

Živeti ovde značilo je da sa prvom kišom nastaju poplave u dvorištima. Voda se ne bi povlačila dugo. Kad bi se povukla, ostavljala je za sobom mulj, blato, komarce, a sa prvim većim snegom se do škole u gradu moralo ići peške.

Onda je tata umro. Jako srce, ali nije izdržalo krvarenje kad se mašina u fabrici raspala i odnela mu ruku. Kiše su od tad češće padale, a nijedna druga poplava nas nije zaobišla. Blato je postajalo veće. Teško smo disali, hodali, živeli, a veliki grad iz moje mašte je postajao sve dalji.

Fabrika u kojoj je otac radio odlučila je da se preselimo odatle. Dobili smo stan koji je, kasnije sam shvatila, trebalo da bude iskupljenje za nečiju grešku. Koprena kojom bi nam sakrili pogled na istinu.

Nije više bilo poplava, mirno smo spavali, ali nije bilo ni ljudi na koje sam navikla ni manira i navika kojih su se deca iz predgrađa stidela, misleći da je to odlika prostih i neobrazovanih ljudi. U stvari, bila je to odlika dobrih i čestitih koji su dobro razumeli radničku muku i želju da svojoj deci obezbede lagodniji zivot. Pomagali su jedni drugima, a o svačijem detetu vodili računa kao o svom. Nije bilo važno kod koga ćemo danas jesti, važno je bilo da smo siti. U zgradi toga nije bilo. Svako iza svojih vrata.

Došao je dan kad me je veliki grad o kome sam sanjala primio u svoje naručje. Veliki, blještav, pun života koji je hranio moje ambicije, širio poglede na svet; mesto na kome sam shvatila da su lica i naličja malih gradova ista i, koliko god bežali od njih, oni su prisutni. Sve što sam doživela na putu odrastanja, bilo je na tim uskim ulicama i u maloj sobi ispunjenoj sitnicama koje su strpljivo čekale da dođem vikendom, jer za njih nije bilo mesta u koferu sa kojim se kreće na put.

„Zašto si se odselila odavde? Ovde je lepo, mogu da trčim koliko hoću. I da vičem.” A onda dodaje: „Gledaj me mama, ja sam Supermen!”

Marica i ja se pogledasmo. Ona se  nasmeši i reče: „Baš je živahan... A i likom podseća na tebe”.

 

Komentari

Komentari