Foto: 
Dennis Skley

Presuda

Porota je bila lošeg raspoloženja tog dana. Beživotno poređani jedni pored drugih, predstavljali su sliku malog orkestra smrti, a sveže obrijano lice i hladan pogled sudije davali su znak da će presuda biti doneta za par sati.

Okrivljeni je stajao okrenut ka čoveku naboranog lica i čekao da mu skrše staklene noge. Mislio je kako buku u njegovoj glavi može čuti cela sudnica, nesvestan činjenice da, i da priča glasno, viče ili peva, niko ga ne bi slušao. Pokušavao je da se sabere, ali svaki pokušaj bi se završavao pogledom u pravcu onih koji su odlučivali i ponovnim metežom u glavi. Činilo mu se da stoji tu već godinama i da mu svakim danom koža sve više truli.

„Sud je doneo odluku da je optuženi kriv!“

Znao je to od trenutka kada je ušao u velelepnu građevinu suda. Znao je da je osuđen svojim rođenjem i da nema pravo na žalbu. Da je samo mogao da režira svoju dramu, da glumi bar u jednom od činova ili bar da ponizno osmisli kostim za glumce. Da je samo mogao da bude dovoljno živ, sada bi živeo kraj neke reke, bio bi uspešni kolekcionar antikviteta i pamtio slike pred sobom. Ne bi bio ovde, u nepoznatom gradu, okružen nepoznatim ljudima, u mračnoj sudnici iz nepoznatih razloga. Da je znao gde je voda, da se umije čim je osetio strugotinu pod kapcima umesto što je dopustio da iskusi slepilo, sada bi kristalno jasno mogao da vidi put za izlaz iz sudnice. Da je samo mogao da izbegne tu hordu jalovih rođaka na zemlji i da postane gluv pred njihovim rečima, stavovima i uverenjima, sada bi bio srećan. Da je mogao, a mogao bi, samo da je znao kako.

„Okrivljeni je dužan da se odrekne slobode mišljenja, da živi u tuđem gradu, pod tuđim naređenjima i da nikada ne vidi lepote koje se kriju van ove zemlje. Pored toga, okrivljeni je obavezan da umetnost svede na minimum, kako stvaranje, tako i pričanje i o njoj. Dužan je da se stopi sa okolinom u određenom roku. Ukoliko okrivljeni ne ispuni gore navedeno, sledi mu smrtna kazna.“

Osetio je kako se njegove krupne šake znoje, a telo podrhtava. Nije mogao da zamisli svoj dan bez mirisa sveže pokošene trave, bez buđenja uz najlepše klasike sveta, sebe nije mogao da kazni time da preživljava, umesto da živi. Nije mogao da bude toliko sebičan prema svojim očima, da im ne dozvoli da gledaju svet na drugi način. Srce je počelo jače da mu lupa, kao da je steglo pesnice i iz sve snage udara u kosti dok plačno cvili “Beži, beži!“

Stajao je ukopan, pokušavajući da oseti bilo kakav miris, da vidi bilo šta, da izvuče jednu od onih slika iz svog uma, sada kada su mu bile preko potrebne. Hteo je da utiša metež u glavi i pažljivo probere misli koje bi mu pomogle da se ne onesvesti.

Čuo je samo svoje disanje. Pogledao je iza sebe i video sva ta beživotna tela sa mračnim očima.

Njihove tamne odore prekrivale su ruke koje su mogle da stvaraju. Kosa, uredna do perfekcije, rušila je skladnost i delovala obično, dok su im nad glavama stajali mali satovi koji su prikazivali koliko im je vremena ostalo. Svi oni su na izdržavanju kazne. Svakog pojedinca je sud zvani „Sistem“ proglasio krivim.

Zario je nokte u kožu i udahnuo duboko. „Biram smrtnu kaznu“ – prolomilo je sudnicom.

Milica Janjić

Komentari

Komentari