Foto: 
autor nepoznat

Priča jednog jasena (prvi deo)

Da su tu šumu posadile vile , u davna, vrlo davna vremena, da bi ih štitila od radoznalih pogleda u nepreglednoj ravnici oko Dunava, prenosila se priča s kolena na koleno u našem selu,sve do sad. Niko od naših predaka tamo nikad nije posekao ni prut, a kamoli neko veće stablo. Niko nije smeo ni ovce blizu da pusti na ispašu, da ne bi kakvu štetu napravile. U tu su prastaru, tajnovitu i zabranjenu šumu jedino neudate devojke rado odlazile, da se izjadaju nekom drvetu, kad imaju kakve ljubavne jade. Te su tajne ostajale zauvek zakopane, među drvećem kojem su šumske vile udahnule život.

Sve je tako bilo dok se pre neku godinu u naše selo ne doseliše dve porodice. Jedni su bili pintari i drvodelje, a drugi muzikanti. Niko nije znao odkud su došli, ali su bili vesele i prijatne spoljašnjosti i priroda im beše blagoglagoljiva, pa ih meštani prihvatiše i vrlo se brzo srodiše s njima. Dva brata pintara vrlo brzo razviše posao, jer je u selu bilo dosta vinograda, i svi behu zadovoljni njihovim radom. Burad koju su pravili bila su odličnog kvaliteta i imali su puno zadovoljnih kupaca, koji pronesoše glas o njihovom umeću nadaleko, te su jedva uspevali daudovolje svim novim kupcima. U drugoj familiji beše jedan naočit i stasit momak , koji je svojim glasom i svirkom na tamburici mamio uzdahe devojaka na svakom seoskom poselu. Umeo je i da zaigra, pa su se devojke otimale oko njega, koja će mu pre prići i osvojiti njegovu pažnju.

U srcu vilinske šume beše mali proplanak i na njemu jedno stoletno drvo, ogromne razgranate krošnje,  jasen koji je malo ko video. Legenda je govorila da se u tom drvetu kriju one najskrivenije i najtananije misli koje je jedna ucveljena devojka davno nekad izgovorila u njegovu koru, jer joj je dragi u ratu poginuo. Svi su zazirali od tog drveta, verujući da ono donosi nesreću.

Kako je u okolini sela ponestajalo kvalitetnog drveta za njihovu burad, dva se brata odvažiše i jednog jutra krišom uđoše s testerom i sekirom u vilinsku šumu, ne bi li pronašli kakvo dobro drvo za svoje proizvode. Stabla je bilo toliko, da se nisu mogli odlučiti, sve dok ne ugledaše veliki jasen koji je svojom divovskom krošnjom nadkrilio celu šumu. Odmah im je bilo jasno da od njega mogu mnogo toga napraviti i rešiše da ga poseku.

Komentari

Komentari