Foto: 
Tarek

Probuđeni Spavač(i) Nedosanjani Snovi

“Panta rei… ”Voda teče” (ne svaka)… Mi “tečemo” sa mislima ili one teku iza ili ispred nas… Ili mi trčimo iza i ispred njih, ne pridavajući im značaja zbog konglomerata raznih prolaznih i promenljivih informacija, nedovoljno vrednih da bi ih čak i nazivali mislima, nedovoljno plodnih, jer se iz njih ništa ne rađa, ali dovoljno omasovljenih u svom učinku zaborava na naše istinske misli za koje samo srce katkad ima opomenu…”,  poslednje je što je ostalo od jednog dubokog sna…

To jutro, koje je bilo već u poodmakloj fazi, ali ni nalik na ona divna letnja jutra, kada mirisi i zvuci koje nasipaju letnji vetrići na neprobuđenu svest, umivajući je i evocirajući hordu spopadajućih, oštrih i zabadajućih sličica proživljenih trenutaka, uzrokujući makar nostalgčno golicanje bolno prijatnih sličica koje prvo probadaju grudi da bi se svest dalje bavila posledicama i pitala šta joj se to desilo, pa da mora da trpi tu srčanu hegemoniju u organizmu, čiji vlasnik mora da se povinuje pomenutoj sili svog organizmatronskog stroja, sručilo se na spavača pored „Vode“ koji je, otvorivši oči, ugledao albino „dete“, što ga je laticama, otkidajući ih sa cvetića u svojoj ručici i ispuštajući ih da padaju na njegovo zabrađeno i zapušteno lice, probudilo, a potom, videvši „Probuđenog Spavača“, stavilo cvetić u nedra šutnuvši „Ogrizak Jabuke“, prepuštajući se kontemplaciji, a belu glavicu koja je čas bivala usmerena ka nebu, ka zelenoj okolini, ka zelenoj obali, ka „Vodi“, upravilo i fokusiralo na „Probuđenog Spavača“, probadalo i opominjalo pogledom koji je bio sve samo ne dečiji, zbog čega je Spavač skočio, preneraženo i bez čekanja na total loading svesti, zagledao u to „divno i nevino“ biće, zbog čijeg pogleda je jeza koja se munjevito popela sa dna, uz kičmeni stub pod naponom, ka njegovom centralnom nervnom sistemu, a potom završila u srcu, velikodušni osmeh zbog viđenja divnog deteta, pretvorila u grimasu čoveka koji ne zna za šta je kriv niti da li je nevin, i uprkos svemu, da li je voljen!

Nije znao niti da li je zaista „Probuđeni“ ili još uvek „Sanjar“, posmatrajući albino dete sa dugom srebrnom kosicom, spektrom u belim okicama koje su bivale čas divne, a čas ponor užasa, sopstvenog ili naslućivanog, bez mogućnosti da objasni ovu pojavu, kao i čitavu situaciju.

- Moraš poći za mnom! I požuri, Masa te čeka... – reklo je „dete“ okrenuvši se u svojoj okrvavljenoj, beloj uniformici koja je „Probuđenom“ ličila na sve uniforme imperijalističkih hordi, ali opet ni jednoj nije pripadala, kao što ni ovo „malo“ biće nije pripadalo bilo kojoj vrsti poznatih bića, uprkos ljudskom obličju, jer ono više nije značilo ništa, zbog čega je bilo sve što je svako u njemu mogao sagledati. Ogledalo... Osećao je da su snaga i intelekt ovog malog bića nešto što bi samo pogledom moglo da mu zakuca ekser u potiljak. Krenuo je, posrćući, ali zbog mnoštva komponenti činjeničnog stanja koje je bio prinuđen da prihvati kao stvarnost, roptao je osećajući dezorjentisanost i slabost, pokušavajući da sustigne „belo biće“ koje je, činilo mu se, levitiralo daleko ispred njega.

Kada je osetio neobuzdanu potrebu, jer grudi su mu pucale od bola, da krikne, a da ga ono čuje, inhibirano je zagrcao: –Aurgh... Ljubav! voleo sam nju, njih, tebe, da li me čuješ i poštuješ toliko da me saslušaš, jer ja ne znam gde idem, a ne mogu da te ne pratim, niti znam kakva me to Masa i zbog čega očekuje!-

Albinos-biće se, kroz veo njegove frenetičnosti doimalo ovoga puta kao Erida ili Erato, svojim divnim pokretima i senovitim obrisima obličja najlepše žene iz sna, sa svojom srebrnom kosom koja je kao strob seckala zatrašujuću lepotu njenog albino lica koje je strogom grimasom opominjalo Probuđenog da nastavi...

- Da li sam pojeo Jabuku da imam ovakvu šizmu u sebi?- krkljao je Probuđeni u svom posrtanju...

- Jabuka se pojede rođenjem- reče albino biće, ovoga puta anđeo od žene, i nastavi da hoda...

Kroz kaleidoskop njegove frenetične konfuzije, bauljajući je posmatrao kako se divno žensko obličje svlači, nastavljajući da hoda golo, dovodeći ga do orgazma, a potom, opet u onoj beloj, krvavoj uniformi i čizmama koje su udarale o tlo, odzvanjajući svojim štiklama u rezonatoru njegove glave prepune svega onoga čemu je ceo život posvetio. Duhovnom bogatstvu za koje je osećao da ga je izneverio i izdao ne ostavši mu dosledan zbog?!...dalje se nije mogao setiti...

Zelenilo prirode je već počelo da se osipa, a put kojim je pratio ovo divno i jezivo biće koje ga je probudilo, kao dete, sa Jabukom i cvetićem, sada je bilo androgino, a potom i androgeno, u koitusu Erosa i Tanatosa. I sada je put bio pust i popločan, a zbog klicanja Mase u daljini, Probuđeni nije više gledao na okolinu niti osećao atmosferu ovog divnog i neponovljivog trenutka, vapeći za odgovorom ovog „SAVRŠENOG BIĆA“...

-Možeš li mi, molim te reći...-

- Ne, još koji metar do „bine“ i stigli smo...

- Ali, molim te, tako sam slab i izgubljen, jer mi ništa nije jasno...

- Šta to?

- To da sam doveden sa namerom da se pojavim pred ovom masom, a ne znam šta se od mene očekuje!-

Aura anđeoske albino žene opila ga je, pre nego je osetio njen vlažan poljubac na usnama, dok je prijatna toplina njenog dlana koji se zadržao na dlakavom obrazu, isijavala orgazmičku agoniju njegovog bespuća...

- A šta je ono što bi želeo ljudima da daš? Čuj, kliču ti, nestrpljivi su, požuri...

Tada je Probuđeni, kojem se zacrnelo pred očima, kao doberman koji naslućuje kataklizmu, digao glavu ka nebu, tužnog pogleda, a zatim naprasno zablještao u koherenciji sa sjajem zvezda, uzdigao, rehabilitovao sebe i svoju snagu, počeo da mantra;

– Zvezda se ne tiče, ko uživa u njihovom sjaju; budimo kao zvezde; uprkos svemu, nikada da manje sijamo.- Zatim je nastavio da mumla; Shvatam da su stremljenja misli mrtva, ako se mogu dobiti samo iz pogubne Mase koja me čeka, jer u njoj je svaki pojedinac izgubljen u svom izvoru...

- A ti si šta? Stvaralac, Muzičar-Pisac-Glumac-Vođa, ili Arlekin, zabavljač ove gladne mase - upita razjareno i šizoidno, ono divno biće u kojem se rasplinuše sve siluete metamorfoze osim divne žene koja ga je sada, kao oživljenog i snažnog muškarca, gledala tim divnim očima dijaboličnog anđela, pa mu poteče suza, kanuvši u pukotinu isušene i puste staze, neplodne zemlje, krvave grude...

- Ono sam što moram biti, upravo, jer sam tajnu bića otktio bunareći duboko ispod skrame profanog truljenja u modernoj Samsari, kao i u krugu večitog ponavljanja istih bića za iste stvari, sa matričkim načinom življenja... Ne pripadam više tome! Polazi sa mnom, čekaju nas...- reče probuđeni, zgrabi Albinku oko struka, stavi je na rame i dođe do bine oko koje je masa počela da urliče!

Popeo se, i dok je Masa klicala, zapazio je Albinku koja ga je posmatrala u lotosovom stavu, sa kraja bine.

- Da li me volite?- upitao je Probuđeni, a masa se toliko raspomamila da je počela da se penje na binu i ruši sve sa nje, ljubeći ga, ali „dželati“ su ih brutalno uklonili upotrebivši čak i neke od rekvizita namenjenih njemu, za „Brot Und Spiele“...

Nastavio je: - Ne vidite avatar mog božanstva koji je ovde, na bini, predamnom i pred vama, ali osećate ga u sebi i zato me volite što konačno spoznajete svoja božanstva u vama samima, konačno postajete viši ljudi, i zbog vašeg napretka ova vešala, namenjena meni, nemaju više svrhu na pogrešnom mestu, u pogrešnom trnutku...

- Da li sam se borio svime što sam mogao za to plemenito stanje koje većina nije mogla da shvati?- nastavio je glas Albino avatara, kroz telo Probuđenog-  ...jer ja sam jedan od onih koji su ga shvatili. Do kraja, naravno, ne, jer za najvrednije stvari ne postoji ni početak ni kraj. U njih upadamo kao u vrtlog. Mi smo spirala življenja i...više vam nisam potreban, jer je očigledno da sam dovoljno učinio, gledajući vas tako divne i ponoseći se vama. Novi ljudi, braćo i sestre, osvit novog čovečanstva se upravo sada dešava...-

Završio je Probuđeni i praćen tišinom „Novih i Svesnih Ljudi“, uputivši se ka vešalima, bi zadržan zagrljajem i vlažnim, vrelim usnama Albino anđela, čiji je poljubac trajao samo trenutak, a ipak čitavu večnost, a zatim se snažnim rukama dokopa vešala, otkinuo sa njih omču, nakačio na gredu bodljikavu žicu, obavio je sebi oko vrata, nogama probio daske u podu bine, i propao, i ostao da visi za večnost... Sadašnju, buduću i daleku...

Igor Rajović

Komentari

Komentari