Foto: 
autor nepoznat

Proleće

Proleće se dugo spremalo za svoj nastup. Sama pomisao na ulogu u kojoj je živelo, pokretala je najzelenije boje u stabljike biljaka i najcrvenije u latice ruža. Kao da je srce pumpalo sve boje odjednom, a krvotok slao svaku baš na ono mesto na kome će sijati najjače. Beli vilenjaci mešali su sokove u hodnicima u kojima će se uspavane životinje probuditi. Svaki od njih je na uzglavlju baš svakog medveda, ježa i mrava, spustio poruku za dobro jutro I po jednu dunju da pokrene uspomene. Uspomene su jako važne. To su stranice na kojima je život naučio da bude živ. I ne smeju da se zaborave. Ako se i desi, slučajno ili namerno, da neko ostane bez svojih uspomena, tako prazan i bazličan, neće uspeti da otkotrlja život. Zaboraviće ga, isto kao što će život zaboraviti njega. Zato su dunje tu. Da mirisom pokrenu buđenje.
Na sunčanoj strani zvezde na kojoj se prave proleća, jutro je požurilo da proveri još jednom da li je sve na svom mestu. Plava neba I zeleno lišće stajali su jedni pored drugih, uspravno kao u stroju. Beli oblaci I merdevine duginih boja sa oba boka stroja u polukrugu, gledali su u tepih od crvenih i belih latica. Mnogo sanjivih očiju i šaka beskraja za mlade koji čekaju da budu rođeni. Taman kad je jutro izvuklo iz džepa misao koja budi proleća, tren pre nego da je iz dlanova pusti da pokrije zemlju, začu se neko komešanje i poluglasno šaptanje u redovima belih vilenjaka.
-Hladno je, ne ustaje mi se iz kreveta. U tvojim je rukama tako toplo.
-Hoćeš da ja ustanem i stavim vodu za čaj? Ti čuvaj ovu našu toplotu dok se ne vratim. Ne otvaraj pokrivač da ne pobegne.
-Ne brini, ne idem nigde. Ni prolećno sunce me ne bi zagrejalo bolje od tvog daha. A blizu je, znaš? Osećam ga u grudima. Nekada sam se radovala proleću. Sada znam da će mi samo prazno prostranstvo na tvojoj strani kreveta doneti. Još uvek se naježim od sećanja na njega. Otac te nije hteo u mom životu. Nikada mi nije bilo jasno zašto. Ni sada nisam sigurna da li bi živela svoj san sa tobom da nije prošlog proleća otputovao u večni život. To je tako strašan gubitak. A meni je doneo tebe. Ni hiljadu puta da ponovo razmišljam o tome neću moći da odlučim da li ta noć, u kojoj je preminuo, bila moje prokletstvo ili moj blagoslov. Pitam se često da li mi je oprostio, što sam se na kraju ipak poklonila baš tebi?
-Ne troši vreme razmišljajući o stvarima koje je nemoguće saznati. Proleće je ionako preblizu. S prvim zracima sunca moram da pođem. Nahrani me svojim zagrljajima da izdržim do sledeće zime bez tebe. Posao je težak i dug, a ja nemam izbora. Ako bude sreće, do sledeće zime zaradiću dovoljno da popravimo ovu staru kuću.
-Nema ničeg toplijeg od zime. Kako to do sada nisam znala. Ne idi, ne pije mi se čaj, ostani.
Jutro je iznenađeno prizorom, zamišljeno prišlo uznemirenim vilenjacima. Sve dok nije bilo potpuno blizu, nije moglo razabrati o čemu pričaju I šta nije u redu. Jedan vilenjak, izdvojen iz gomile, vikao je na sav glas. Govorio je o neispravnim zracima sunca, o isprekidanim tepisima od trave, o bledim bojama neba..... Tražio je da se sve ponovo ispita. Ovo proleće uopšte nije ličilo na pravo proleće. Kako će takvo na zemlju. Jutro se trudilo da ga umiri. Bezuspešno. Novi vilenjak, koji je došao s početka prošlog proleća, bio je isključiv u nameri da se ne složi sa puštanjem proleća na veliku scenu. Po zakonima prirode, dok se svi ne slože, proleće ne može na zemlju. Jutro odustade od ubeđivanja I odluči da pozove sunce u pomoć. Ono će najbolje znati šta raditi. Vremena za sve provere nije bilo, zima je već slabila I bio joj je potreban odmor. Neće izdržati toliko dugo da čeka smenu. Sunce je mudro. Znaće šta treba da se uradi.
Beli vilenjak je stajao ispred velikog sudije sunca. Pričao je o greškama u proleću, tražio provere sa svih strana i u svim uglovima, molio je sunce da odloži povlačenje zime makar za još mesec dana. Sunce je bilo čvrsto u odluci da se to nikako ne može ostvariti. Nijedan argument nije bio dovoljno dobar da ga ubedi da ponovo pošalje proleće na proveru. Mesec dana je previše. To se nikada nije dogodilo, da proleće toliko kasni. Na kraju, reče sunce belom vilenjaku da mu daje još samo jedan razlog da iznese u prilog svom zahtevu da odloži dolazak proleća. Vilenjak, već umoran, na kolenima reče suncu:
"Branio sam joj da bude srećna misleći da je čuvam od nesreće. Video sam njene snove kao noćne more, kupovao najtoplije rukavice, ljubio joj obraze po nekoliko puta dnevno, nadajući se da me neće ostaviti. Misleći da je nikada niko neće voleti više od mene. Kada sam došao ovde, moja ćerka je pustila suzu. Suzu koja nije pala na zemlju. Ostala je da stoji na obrazu. Nemoćna ni da se vrati nazad u oko, ni da padne i opera tugu sa njenog lica. Ja sam za to kriv. Samo ja. Lagao sam. Sa prolećem je sve u redu. Samo želim da je voli, onaj kojem sam je branio, dovoljno dugo da joj suzu obriše sa obraza. Pa makar i proleće ne došlo nikada više."
-Neverovatno je duga zima ove godine, kao da ni nebo ne želi da se razdvojimo. Vidiš li?
-Dođi da ti poljubim obraze. Proleće je ove godine lepše nego ikada.

Komentari

Komentari