Foto: 
Abby Bishoff

Ptice su pevale noću (treći deo)

Osvežena posle jutarnjeg tuširanja, namaza dva manja parčeta puterom u tankom sloju i preko njega prevuče izdašno džem od jagoda. Volela je ovakav doručak koji, po njenom shvatanju, nije mogao da prođe bez dobre čaše hladnog mleka i to onog iz flaše, jer je najviše ličilo na mleko njenog detinjstva. Onda su mlekari donosili mleko do vrata i svakog prvog u mesecu, dobijali novac. To je bilo mleko! Kada se skuva, pa malo prohladi, uhvati se gust kajmak da ga je lako bilo iz dva-tri puta preneti na krišku hleba i bez soljenja – u slast pojesti. Takvog mlekara je Silvijina porodica imala 19 godina, dok čika Kole, kako su ga zvali, neku godinu pre smrti nije rasprodao sve krave, volove, telad i ostalu stoku i preostali deo života proživeo nagrađen za mukotrpan posao. Svake godine je u proleće i jesen... Kada je zazvonilo zvono na interfonu, Silvija umalo ne prosu mleko. Znala je da je poštar, a on je uvek zvonio kod nje, jer je znao da je od svih stanara u zgradi ona skoro uvek bila ”dežurna“. Javi se poštaru, razmeniše pozdrave, pritisnu dugme i vrati se za sto i reče naglas „Išao u banju“, i tako završi sa čika Koletom. Vraćajući se sa pokupljenom poštom, začu na gornjem spratu korake, ali kako još nikoga nije bilo na vidiku, poče da pregleda telefonske račune dva žurnala – jedan o cveću, a drugi za katalošku prodaju i zastade u podnožju svetlarnika pred poslednjih 12 stepenika ispred svojih vrata, zaneta pregledanjem.

Odjednom dobi onaj osećaj da je neko posmatra. Pogleda bočno od sebe stepenište koje je već prošla, a kada ne vide nikog, podiže pogled. Iznad nje, od vrha stepeništa, polako i gipko, spuštao se on. Odjednom svesna da ispod bademantila nema baš ništa, levom rukom skupi okovratnik takvom jačinom da pritisnu tkaninom grudi do bola. To izazva reakciju i na njenom bademantilu se jasno ocrtaše bradavice. U sekundi je bila svesna šta je uradila pa, da bi brzo ispravila stvar, otpusti okovratnik i njene grudi se zaljuljaše udarivši jedna o drugu. Sva crvena i ne gledajući ga, bila je svesna da je sve video. Međutim, nije se dala zbuniti, već krenu uz stepenice i onda se dogodi još jedna luda stvar: stepenište koje nije bilo baš široko, ne dozvoljavajući im da se ni jedno ne pomeri u stranu, pritera ih da se skoro mimoiđu. Skoro. Što nije uspelo. Ona udari čoveka ramenom u njegovu mišićavu nadlalakticu i prosto se odbi od njega, skoro neprimetno. Ali ne i neprimetno i za njegovo oko. Brzo se spusti na stepenik gde je stajala i uhvati je obema rukama za ramena, jer je od udarca počela polako da telom ide unazad. Sigurna je da ne bi pala i da bi brzo povratila ravnotežu, ali... Šta se dogodilo, dogodilo se! E jest’ baksuz, k’o retko ko, pomisli u sebi. Naleće na čoveka... I tu joj mozak stade. Iz njegovih ruku poče da se širi toplota po njenim ramenima i ona se oseti odjednom tako sigurna i zaštićena, kao kada je nekada bila u majčinom zagrljaju. Izbrisa u mislima poslednji deo rečenice, jer se ovako sigurno nije osećala kada ju je majka grlila. A osećala se strašno uzbuđeno! Sva njena čula su odjednom proradila! Ali ne čula ukusa, već čulo mirisa i ona namirisa prijatnu vodicu posle brijanja, čulo dodira njegove ruke, dožive kao neku rasplamsanu vatricu koja se, polako ali sigurno, širirila njenim telom u svim pravcima i udarila je u noge i ruke i ona oseti nemoć da se pomeri... Al’ i nije marila zbog toga. Jednostavno, bilo joj se svejedno hoće li se uopšte ikada pomeriti. Kao ćurka bez mozga, kao oduzeta, treperila je zarobljena bez prinude u tim čvrstim rukama i samo ču kako koverte i časopisi ispadoše i raširiše se po stepenicama. A on? On je sve vreme kao da je od mermera, stajao na istom mestu i lovio očima njene oči. Kada ih ona napokon diže, on se radosno osmehnu i prošaputa: “Napokon! Da vidim te divne oči!” A onda, kao da ne vidi dobro, prikloni glavu bliže njenoj i uroni u njen očnji vid. Ona oseti svaki milimetar svog golog tela i, u poslednjih deset godina, prvi put bi svesna da su svi damari počinjali i vraćali se u njenu ženskost. Oboje su bili svesni velike privlačnosti koja je zavladala njima od prvog susreta. On je, otkako je prvi put video počeo pomnogo da prati njena pojavljivanja – izdaleka ili prolazeći u gomili tik do nje, posmatrao je, osećao je i udisao miris koji je ostajao iza nje. Mirisala je na svež, izmrzli veš koji je unet u toplu prostoriju i širi svoju prijatnu svežinu. I sada je mirisala tako, ali pojačano, jer joj je upaljeno telo ispuštalo feremone pogotovu ispod pazuha. Ona oseti da je njegove ruke, umesto da je puste, stisnuše još jače i tek sada nije mogla da se pomeri. Želela je, više od svega na svetu, da je privuče na grudi i da je rukama obujmi oko celih leđa i da mu šake završe na njenom struku. To bi je neminovno još više približilo njemu i prođe je grč sladostrašća kroz celo telo. To ni on nije mogao a da ne oseti. Ni ona nije mogla da ne oseti da je on isto reagovao. Bila je blažena zbog toga. Tako joj je život dao još jednu šansu. Još jednu veliku ljubav. Narednih meseci, dok je trajao njegov posao u njenom gradu, samo vreme provedeno na poslu provodili su odvojeno. Skakućući stepenicama, ulazila je u stan, gde je imala toliko vremena da se presvuče i osveži, a onda ga dočekivala raširenih ruku. Uzimao ju je u naručje i okretao u krug. Cičala je od sreće. A onda ju je nosio na rukama kao najveću dragocenost... Dok je radila u kuhinji, Maksim je išao u stopu za njom, držao je oko struka, a svoje noge stavljao pored njenih, da zajedno hodaju. Koristili su jednu stolicu za sedenje – on je sedeo na stolici, a ona njemu u krilu. U krevetu nije bilo ni milimetar prostora između njih. Okretali su se u snu na istu stranu i u isto vreme, a onda ležali jedno preko drugog, a da se niko nije pomerao da promeni položaj, preplitali su se telima, rukama i nogama, ali nisu odmicali jedno od drugog. “Moramo da nadoknadimo sve ovo propušteno vreme”, govorio je Maksim, ljubio, milovao, pa opet ljubio. Uzvraćala je izdašno.

Sedela je na klupi ispred Ivanovog spomenika. Opet je donela bele kale, ali sada ogroman neparan broj. Možda zato što je ovo bila poslednja njena poseta. Njen oproštaj. Vaza je bila puna. A srce? Kako joj je bilo srce? Puno ili prazno? Nesvesno je opipala levu stranu grudi gde joj je kucalo srce i osetila je da je spokojno, bez osećaja da nešto nije u redu. Jedno sasvim normalno srce. Tako se i osećala: kao kada sve svoje obaveze prema nekome ispunite i više nemate osećaj da bi trebalo još nešto uraditi. Sve je urađeno. Sunce je prijatno širilo svoju toplotu. Na okolnim spomenicima i mladom, skoro zasađenom žbunastom drveću, skupile su se ptice i oglašavale svojom pesmom. Bilo je još jutro i vrućina ih nije ometala u pevanju. Prrrr... Preleteše dve ptice, jedno vreme leteći paralelno, a onda svaka na svoju stranu. Pravo prema Silviji dolete jedna neobična ptica. Nikada takvu nije videla. Imala je žuto-crveno perje po vratru, ličila na vrapca, ali nije bio vrabac. Zatim skoči na tlo u dugim skokovima, poče da hoda uspravno, kao da se klanja. Prosto se motala oko Silvijinih nogu, da je imala osećaj da joj se nudi da je uzme u ruke. Polete veoma okretno i čas lebdi, a čas vitla po vazduhu. A onda odlete na vrh žbuna, opusti krila, našušuri crvenkasto perje na guši i poče da peva. Na leđima je ptičica imala jedan red žutog perja.

Peva gledajući Silviju, bočno okrenuvši glavu, a onda drugu stranu, da je pogleda drugim okom. A oči ptice su bile krupne, kao kod slavuja. Silvija je kao zamađijana gledala prizor. Pesma je bila puna osećaja sa tonovima različite visine, slična zvuku frule, a prekidala se glasnim ćurlikanjem. Odjednom ustade. To je taj zvuk! To je taj poj! Tu pticu je čula noću! Te ptice su pevale noću! Čula je da tako pevaju crvendaći, a ako ovo nije bio crvendać, ni ona nije bila Silvija! Ko zna do kad bi Silvija ostala i posmatrala taj nesvakidašnji prizor, kad se seti da mora da krene. Ustade s klupice, opra ruke na grobljanskoj česmi, obrisa je pripremljenom maramicom. Crvendać je još uvek pevao. Maramicu baci u kantu i izađe kroz ogradu od kovanog gvožđa. Pođe širokom ulicom nad kojom su se s obe strane njihale mlade grane žalosne vrbe i kod sledećeg skretanja uđe u usku uličicu iz koje se od šimšira i vrba nije videlo groblje. Tu i tamo čuli su se viši tonovi crvendaća. Prednja vrata otvori Maksim, krupan, lep, njen Maksim, blago se nasmeja i poljubi je u usta. Otvori zadnja vrata i Silvija uđe u auto. On ode s druge strane kola, otvori zadnja vrata, duboko se saže i uspavano detešce stavi u njeno naručje, dok je malo stariji dečačić samo promenio stranu i, ne budivši se, nastavi da spava. Maksim, otac i muž, punog srca pogleda ovaj prizor i lagano zatvori vrata da ne probudi usnulog sina i ćerkicu. Sede za volan i namesti retrovizor da bolje vidi Silvijino spokojno lice. Pogledi im se ukrstiše i on posla poljubac u njenom pravcu, a ona mu uzvrati. Okrenu ključ i motor se prosto nečujno oglasi, zatim ode u blagi rikverc, ispravi točkove i kola, polako kliznuvši, krenuše ka centru grada, ostavljajući groblje iza sebe. Krenuše na put do njihovog toplog doma, nekoliko stotina kilometara pema zapadu. Na naslonu zadnjeg sedišta kola, šepurio se poluraširen kišobran sa predivnim žutim suncokretima. Namerno nije sklopljen i ubačen u futrolu. Maksim to nikada nije dozvoljavao. Da se on pita, bio bi stalno raširen, ali nije bilo toliko mesta…

 

Komentari

Komentari