Foto: 
autor nepoznat

Ringišpil (drugi deo)

Toliko sam ga često sanjao da sam prestao da spavam. Sklopio bih oči, umoran, a onda bi se pokrenula ogromna vrteška u mojoj glavi i košmar bi me izmučio, tako da da sam se budio sav u znoju i sa krikom strave u plućima. Znao sam poreklo moje nevolje, ali nisam mogao da razumem zašto mi se vratila posle toliko godina. Taj ringišpil je obeležio moje detinjstvo, ali nisam ga preležao kao druge dečje bolesti, već se iznova i iznova vraćao, pretvarajući mi život u pakao. Potpuni gubitak sna je nastupio kao poslednja odbrana mog izmučenog tela pred tom strašnom, neizlečivom napasti, koja se kao kakav parazit naselila u mojoj glavi i pretila da me rastavi od života. Zbog mog poremećaja sna, nekako je bilo logično da se zaposlim kao noćni čuvar i vrlo mi je prijao taj posao, jer sam konačno imao koristi od nesanice.

 Bilo je noći, kao ova, kad bih zadremao na trenutak,  kada nisam bio siguran da li sanjam, haluciniram ili je to neka paralelna java u koju zakoračim protiv svoje volje, gonjen nekom nepoznatom mi silom. Ja sam se opirao, ali ringišpil je bio ogromni oktopod koj me zgrabi i podigne visoko, pa se vrtlog u koji me baci sklopi nadamnom kao kakav ogromni talas i guši me, davi, pritiska i smeje mi se u lice, dok pokušavam da mu se otmem, bezglasnim krikom prekinutog daha u plućima. Ko zna koliko bi me to čudovište mučilo da mi nije zazvonio službeni telefon i spasio me zla.

„ Otvori širom veliku kapiju, stiže nam jedan ogroman tovar!“ Gazdin glas je zvučao veoma uzbuđeno, a takav je uvek kad nanjuši veliku zaradu.

Prva smena uskoro stiže i već sam čuo škripu lima i potmuli tutanj kad se uključi velika presa. Biti noćni čuvar na velikom otpadu za gvožđuriju svih vrsta nije bio težak posao. Istina, povremeno je bilo bakra, mesinga i bronze koji bi mogli biti primamljivi lopovima, ali se nisu usuđivali da pokušaju. Gazda je postavio kamere, dobermani su bili pušteni noću, a i ja sam patio od nesanice. Bilo mi je neobično što već nije došao, pa sam nahranio životinje i zatvorio ih u boks iza moje kućice i otvorio ulaz za radnike. Otključao sam tri velika katanca i spustio rezu. Ušao u kućicu i pritisnuo zeleno dugme. Velika, tri metra visoka kapija je bešumno kliznula po šinama. Iza nje je pucao veličanstven pogled na reku i most, još uvek obavijen jutarnjom izmaglicom. Izašao sam na put i video dva ogromna šlepera kako se približavaju. Vratio sam se unutra i uključio vagu za teret koji samo što nije stigao.

Prvi šleper je ušao i iz njegove kabine je izašao moj gazda, prilično veseo i potapšao me po ramenu. „ Vidi ovo blago, čoveče! Sećam se neke tvoje priče o vašaru i ringišpilu...E pa,  kupio sam, ceo luna park, za bagatelu. Stari vlasnik je umro, a njegova deca neće time više da se bave. Znaš li ti koliko tu ima svega? Ovog meseca više ništa da ne istovarimo ovde, imali bi za plate, poreze i dažbine i da vas vodim na pečenje, obe smene u kompletu!“Nastavio je da priča šoferu koji ga je gledao smrknuto, ali nije  progovarao ni reč. Pomislio sam kako je siroti čovek sigurno ostao bez posla i palo mi je na pamet da bi ga mi mogli zaposliti, jer nam fale radnici  u sezoni. Kad je i drugi šleper ušao, na njegovoj kabini sam ugledao poznati znak , crveno i plavo srce oko kojeg su treperile srebrne zvezde, isti onaj koji mi se javljao u mojim košmarima i srce mi je poskočilo. Imao sam utisak da sam se vratio u taj vreli avgustovski dan koji mi je obeležio život i smrklo mi se pred očima. Činilo mi se da tonem u ništavilo, potpuno bespomoćan.

Iz drugog šlepera je izašao momak koji mi se učinio poznat i pozvao me da mu pomognem da podigne ceradu. Viljuškar je već bio spreman da krene sa istovarom. Korakom otežalim od teskobe prišao sam i prihvatio se posla, odrešio uzicu i povukao što sam jače mogao. Cirada se zaglavila negde na pola, pa sam cimnuo malo jače da je oslobodim i u tom trenutku je nešto zloslutno zaškripalo među plavo- crvenim cevima i šipkama koje su  bile ispod nje. Kao hipnotisan gledao sam  u  lavinu koja mi se približavala sa visine, nesposoban da se pomerim, da reagujem, iako sam čuo čoveka iza mene koji viče: „ Pazi!“ Neka me je nevidljiva sila prikovala za zemlju, nateravši me da se prvi put otvorenih očiju suočim sa svojim strahom, koji me je prekrio crvenim i plavim. I ringišpil je stao, oslobodivši me, zauvek.

Komentari

Komentari