Foto: 
autor nepoznat

Ringišpil (prvi deo)

Sveti Ilija. Drugi dan avgusta, upekla zvezda, prašina koju nose naleti vrućeg jugistočnog vetra štipa oči. Velika utrina na kraju sela, šatori, trubači, tezge sa đinđuvama i raznim zanatlijskim proizvodima, leskovački kamioni s bostanom i paprikom , mnogo sitne, musave dece i pomalo pripiti i raspojasani seljani u hladu oraha kraj puta. Užurbane domaćice koje kupuju potrepštine za kuću, cenjkajući se s trgovcima, gunđajući kako je sve skupo...jednom rečju – vašar. Tamo, kod reke, parkirana dva velika kamiona, u vrbaku razapet sveže opran šareni veš, mali garavi dečak i nekoliko devojčica s tamnim kovrdžama se igraju sa velikim, rundavim psom, a na čistini iza njih ogroman, u crveno i plavo obojen ringišpil i čovek s megafonom poziva na vožnju, koja košta samo deset dinara. Oko njega se gura nekoliko seoskih mangupa koji zagledaju devojke i devojčice, glasno i masno komentarišući.

Molim majku da mi da deset dinara da se i ja zavrtim sa ostalom decom, jer odavno to želim, ali mi stalno govore da sam još mali. Na moje veliko iznenađenje, majka bez reči vadi bledo-žućkastu novčanicu iz džepa, tutne mi je u ruku i nastavi da bira šarene marame i kecelje na tezgi ispred sebe.Trčim, presrećan, do čoveka sa megafonom, plaćam i biram sedište sa plavim lancima. Uskoro se mašina pokreće i odvajamo se od tla, sve brže i brže se okrećući. Visoko smo, neke devojčice s moje leve strane se glasno smeju, ciče, vrište, ja ne smem da pogledam dole, osećaj je strašan, drhte mi ruke kojima se držim za plave lance, zglobovi na prstima beli, osećam srce u grlu, guši me, davi, vidim reku kako mi se približava, i vrbe, i sunce, i sve se pretvara u neki stravični levak koji me usisava i pritiska mi grudi, nestaje mi vazduha, gušim se, hoću da siđem, zatvaram oči, ali su vrtoglavica i mučnina i dalje prisutne... Čujem sebe kako prestrašeno vrištim i vrelina suza na mom licu se stapa sa užasom tople mrlje urina koja se širi na mojim novim, svetloplavim kratkim pantalonama, koje sam prvi put danas obukao. Širina krugova se smanjuje i mašina usporava, zemlja je sve bliže i uskoro je moje noge u novim platnenim patikama dodiruju. I dalje držim čvrsto plave lance obema rukama, ne smem da se pomerim, čovek s megafonom mi prilazi i traži novac za sledeću vožnju, s mukom otkopčavam sigurnosnu kopču i bežim, praćen glasnim kikotom devojčica koje su svedoci moje sramote...

Nikada više nisam otišao na vašar ili u luna- park.

Komentari

Komentari