Foto: 
Alan

Senke (odlomak)

Brižljivo negovane hortenzije u dvorištu gospođe Ljubice, bile su nešto što boravak u njemu čini savršenim doživljajem. I još mnogo sitnica kojima je poklanjala pažnju, jer je volela da sve bude odraz harmonije i besprekornosti koju je izražavao svaki njen pokret. Poštovana od strane prijatelja, kolega, a i svakoga ko bi je tek i upoznao, odavala je sliku jake žene, tim pre što je više govorila osmehom i stavom, svim onim što se vidi spolja, a mnogo manje rečima. To ju je činilo pomalo tajanstvenom. Pričala je o svemu, ali najmanje o sebi. Znalo se da je došla u ovo mesto u koloni izbeglica, bežeći od zla koje je vladalo u tadašnjoj državi. Sama…

Neugledno imanje, zaraslo u korov, kupila je za male pare, ali je malo-pomalo uspela da ga oživi i učini mestom prijatnim za život. Opet, sama… Ne, nije nikada bila nedruželjubiva ali, jednostavno, nije volela da priča o svojoj prošlosti. Posvećenost sitnim i krupnim stvarima koje je dovodila do savršenstva, bile su njena odbrana i beg od onoga što je htela da zakopa, od onoga što je živelo u njoj i uporedo sa njom ustajalo i legalo. Bile su to uspomene na studentsku ljubav – lepe, nežne, ali i sećanja na ono što je došlo posle toga. Često se preplitalo to dvoje, stvaralao konfuziju u mislima, rađalo bezbroj pitanja koja su se uvek svodila na jedno – zašto? I, naravno, uvek bez odgovora.

Često se pitala šta bi bilo kada bi sad, posle toliko godina, otišla na prag iste kuće u kojoj je živela? Da li bi i dalje bila srpska kurva, a dete koje je nosila u stomaku četničko kopile? Da li se išta promenilo? Gde je grob čoveka koga je toliko volela, i koji je bio otac deteta koje je izgubila bežeći od bombi? Gde je granica ljudske ljubavi, kad je čovek u stanju da se zbog nekoga bori protiv celog sveta, a gde granica mržnje kad počnemo svoju decu, svoju krv i meso, da osuđujemo zato što vole nekoga ko se ne uklapa u roditeljske vizije?

Izborili bi se oni, bila je sigurna, uprkos svemu, da su im samo dali priliku. Umesto toga, on je morao u rat. Dođu noću, odvedu te, i toliko. A ona? Ona je morala, pod pritiskom ukućana, u kolonu, i tamo odakle je došla. Ni nju niko nije nista pitao, ali su njihovi pogledi govorili da joj tu nije mesto. Nije im bilo važno što je trudna, što je to dete njihovog sina, a još im je manje bilo važno šta će biti sa njom. Za one koji bi trebalo da joj budu najbliži, bila je i ostala jedno – srpska kurva koja se ko zna kako dočepala njihovog sina.

Krenula je ostavljajući za sobom jedno mesto u kome nije našla dom, u kome je i bila dočekana ćutanjem i prekornim pogledima. Plakala je, ali je u svoj prtljag spakovala nadu da će ih on naći čim se ovo ludilo završi. Jer, obećao je…

Komentari

Komentari