Foto: 
Stephanie Kroos

Snoviđenje

Probudio je udar drveta o pod. Planinski vazduh rezak i leden uvlačio se u nozdrve, a ideja da ustane iz kreveta nije joj se učinila dobra. Teški jorgani uljuljkivali su je štiteći od spoljnjeg svijeta. Udar se ponovio. Izvukla se polako ispod toplih naslaga pokrivača tek toliko da na mjesečini može naslutiti sjenke. Ništa se nije vidjelo. Potom se uspravila, ni to nije bilo dovoljno da razazna porijeklo zvuka u mraku, spustila je gola stopala na ledeni pod. Na prvom koraku bolno se savila, pod stopalom joj se našlo nešto slično oblutku.

Pružajući ruke kroz vazduh, naslućujući ivice namještaja, dohvatila je vitrinu sa svijećom i šibicama. Jedan pokret ruke i soba je obasjana. Vratila se do kreveta, svjetlost spustila niže i sa poda podigla lješnik.

Ne sjeća se da je u sobi bilo lješnjaka kad je legla na počinak, niti da se u planini mogu naći u ovo doba godine. Vrata su se zaljuljala, blijeda prilika je vrlo brzo iskliznula kroz njih ostavljajući sitno lupkanje plodova koji ispadali. Hladni noćni vazduh ušavši u kolibu zaljuljao je plamen. Obuzeo je strah, ali već sledećeg trenutka tražila je cipele, da li ispod prozora, ili pored kreveta, u žurbi ne našavši ih, istrčala je bosa.

Mjesec je bio pun i topio se niz grane drveća spuštajući srebrne niti krošnjama do žbunja i niskih trava, tvoreći igru sjenki i svjetla. Nastavila je utabanim puteljkom za prilikom koju je naslućivala pred sobom. Zar zimska noć nije hladnija? Zar vlažno lišće pod njenim bosim nogama ne bi trebao prožimati jezom? S vremena na vrijeme mogla je vidjeti priliku koju je pratila, zaustavila se tek kada je stigla do čistine bez stabala,obasjana, bez sjenki.

Sakrivši se iza širokog drveta posmatrala je radoznalo.

Po rasutoj kosi i noćnoj haljini zaključi da je blijeda prilika koju prati mlada, njena vrlo blijeda put je još intezivnije sijala pod mjesečinom dajući joj sablasni izgled, kao da prati sebe, pomisli, baš liči na nju, mogla bi biti njen dual.

Dok je posmatrala djevojka na čistini se umirila, lako spustila na koljena i oko sebe, u krug, počela slagati. Postalo je jasnije čemu su lješnici služili, utiskivala ih je u travu, na maloj razdaljini jedan od drugog prateći odlaganje šapatom:

„Rasti, razdragano raspi razloge radosti,

radovanjem razgali radoznale, razmisli,

razaznaj rod raznoliki,

rasta razlozima razvoj remeti.“

Kad je krug bio potpun, rukama je prešla preko trave vlažne od rose, potom ustala i podigla ih ka mjesečini. Površina dlanova je zaiskrila.

Sa desnog dlana prelivala se plavičasta, boja dana, neba nad planinom u svitanje, vode na izvoru, jutarnjih umivanja. Sa lijevog prelivala se rumena, večernjih boja, sumraka, vatrenih obrisa za šumu opasnih, svitanja, boje obraza uštinutih zimom. Činilo se da se plavičasta i rumena ulivaju jedna u drugu tvoreći izvorište nad glavom ove prilike,slivalo se niz nju do samih stopala.

Izvorište vode života.

Sitna stopala se počeše mjenjati, a zemlja pod njima ugibati, postajaše tamnija i teža, te sve tvrđa, zarivala su se dublje pretvarajući se u korijenje, tjelo blijede sjene se izduživalo i tamnilo, a kosa se podizala razgranavši se u krošnje pružene prema nebu, nadrastajući sama sebe, dobijajući čvršći oblik i boju prilika se prometnu u mlado, jako drvo, upirući granje visoko ka mjesecu.

Iz svog skloništa pod niskom krošnjom djevojka je vidjela da iza svakog stabla u krugu oko čistine viri po jedna sjenka gledajući ovaj prizor. Zakoračila je ka drvetu izniklom u krugu plodova lješnjika. Njenim iskorakom sve djevojke se pomjeriše sa svojih mjesta i krenuše naprijed, prilazila je sve bliže dok se oko njega nije stvorilo kolo, a svaka od njih je mogla biti ona.

Ukoračila je u krug i stavila ruku na drvo, sve djevojke istovremeno položiše svoje dlanove i oformiše zvjezdasti oblik. Kroz zrak je zašumio zvuk mahanja krila, one zakovaše pogled ka krošnji.

Svi sitni i krupni listovi ljeske preobraziše se se u noće leptirice i uz snažan šum odvojiše se od grana vinuvši se ka nebu. Duše umrlih na svom posljednjem putovanju od materijalnog ka konačnom nestaše u noći. U trenutku odvajanja leptira od krošnje lagani udar odbi ih od stabla i ona pade u vlažnu travu. Izgubila je svijest.

U javu se vraćala kao iz dugog sna, njena pletenica se rasula, čistina je bila prazna, ničeg nije bilo osim tišine.

Nije ustajala. Mirno je sjedala pod mjesečinom na čistini. Duge uvojke je svojim sitnim rukama lagano od korijena glave iznova uplitala u pletenicu. Prsti vlažni od trave su joj se lijepili za vlasi, to joj je pomoglo da ukroti nemirnu kosu. Trakica kojom je vezivala je ispala i ona je rukom potraži pomjerajući dno spavaćice rasute po tlu. Tkanina je spriječavala da je napipa u tami i dalje obasjanoj mjesečinom. Umjesto trake rukama su joj se našli lješnici.

Da li će njena plodnost nositi snagu jedrog sjemenja? Od skoro udata iščekivala je trenutak začeća. Sjećanja na stvarnost su je razbudila iz razmišljanja. Koliko je dugo na čistini? U strahu, ne od šume, već od izlaska u kasni sat brzo je ustala uklanjajući sa noćne haljine ostatke zemlje i trave. Lješnike je čvrsto držala u ruci i otrčala onako bosonoga nazad ka kolibi. Stopala su joj zebla od noćne rose.

Šuma po kojoj se kretala nije joj izgledala poznata, a staza sa svih strana bila oivičena paukovim mrežama tvorila niz tunela. Lavirinti uskih hodnika mrežastih prolaza izgledali su bez izlaza. Mnogo raskršća sa mnogim izborima staza unosili su nemir. Neke staze su bile uske i niske i grane su joj se uplitale u kosu ponovo prosipajući pletenicu koju je tek isplela. Birala je šire koje su je manje plašile, ali puta do kuće nije bilo.

Lutajući kroz bespuće ugazila je u izvor. Srušila se izmorena kraj njega, oprala ruke, umila lice, ohrabrila sebe da krene dalje. Nakon prvog koraka nazad ka šumi ponovo je pogledala u dlan, lješnici, razmišljala je da ih odnese kući, međutim, vratila se izvoru, potražila pločasti kamen, i sve ih ostavila. Zahvalila se kako su je učili nevidljivim stanovnicima izvora sa molbom za pomoć. Željela je kući.

Magla se spustila na stabla. Ukoračila je u gustu bjelinu poput slijepca pružajući ruke u praznini tražeći čvrst oslonac. Spotakla se. Pada. Da li se ponor otvorio pod njom? Trgla se, kroz trepavice je svjetlo dopiralo do njenih dubina.

Pogled joj je ponovo bio bistar. Sporo se uspravljala u krevetu. Sjaj mjesečine je blijedilo i jutro je preuzimalo prevlast. Na drugoj strani kreveta on je mirno spavao. Spavaćica joj je bila čista i suva, ruke tople, samo je kroz otvoren prozor ulazio hladan miris planinskog jutra.

Sanjala je.

Odgurnula je teške jorgane sa sebe, izvukla se iz kreveta i sjela na ivicu, pletenica vezana trakicom joj se uredno slila niz leđa. Malo stopalo je polako spuštala na drveni pod znajući da će se od hladnog dodira prebrzo razbuditi. Pri dodru sa ravnom podlogom osjetila je da je zgazila na nešto oblo, pomjerila je nogu i sagnula se u potrazi.

U sitnom i blijedom dlanu pod prvim zracima sunca jasno se mogao vidjeti lješnik.

Komentari

Komentari