Foto: 
Tomasz Solinski

Sreća

Kiša je neumorno padala danima. Toliko otprilike nije ništa okusila. Nije se osećala baš toliko loše da ne bi mogla da izađe iz skloništa i potraži malo hrane, samo je kiša toliko jako padala da je mrzovolja još uvek bila jača od gladi. Bila je svesna da to neće dugo potrajati, moraće uskoro da nešto pojede, ako ne želi da se opet pređe kao pre neku godinu. Tada je isto tako sedela u svom skloništu ispod nespretno ostavljenog kamenja koje je trebalo biti nastavak stepenica od mosta prema bedemu koje nikada nije napravljeno, celu nedelju samo iz čiste dosade. Tada čak i kiša nije padala kao sada. Kada je napokon naterala sebe da krene, već nakon nekoliko metara je pala od iscrpljenosti i gladi. Tada je imala sreće jer su je neki baš fini ljudi pronašli i pozvali hitnu pomoć, što ne znači da će je uvek ta sreća pratiti.

Bilo je čudno govoriti o sreći u njenom slučaju. Većina ljudi bi se slomilo pred životom kakav je ona vodila. Iako nije bila jedina koja je živela kao skitnica i baskućnik dve stvari su je činile posebnom u takvom načinu života. Prvo, nije se družila ni sa kim, a drugo, imala je samo 12 godina. Ovo drugo joj je zadavalo mnogo muka. Nije mogla u organizovane centre koji su spremali hranu za ljude koji žive na ulici, jer bi je odmah predali socijalnoj službi, nije mogla ni u jednom zdravstvenom centru da se odmori ili okupa ili nađe lek kad se razboli iz istih razloga i na kraju nije mogla kao ostali da spava ili provodi vreme u grupama, jer je bila suviše slaba i mala da bi se mogla odbraniti od napada starijih. Morala je da se krije. Stalno. Bilo je lakše dok joj je brat bio živ. Zajedno su i pobegli iz doma. On je govorio da su nju maltretirali radnici doma, ali se ona toga nije sećela. Zato je jedne noći probudio i umotanu u ćebe odveo „iz te prljave zgrade“, kako je govorio. Volela je svet u njegovim očima. Bio je ubeđen da im je bolje nego svoj deci koja su bila zarobljena u svojim domovima koje nisu birala, sa svojim roditeljima koje nisu mogla da promene i u svojim svetovima kojima su morala da se prilagođavaju stalno. U kući, pravila, u školi, pravila, na ulici opret pravila. Previše pravila za tako mala stvorenja. Njen brat je verovao i govorio joj je to stalno, da su deca stvorena da budu slobodna a ne zarobljena. Bila je jako srećna sa njim. Pre tri godine se baš strašno razboleo i nije mogao da se izleči. U stvari možda je i mogao ali nije imao ko da ga leči. U stvari bilo je načina, to sada zna, ali on nije hteo da se vrati u dom. Nije smeo. Zbog nje. To je kasnije shvatila. Poslednje što joj je rekao bilo je da nikada ne odustane, da će brzo porasti i da nikada, baš nikada ne dozvoli sebi da mora da se tamo vrati. Sloboda nema cenu, rekao je. A ona je plaćala svakoga dana.

Kada se noć spustila na grad izašla je da potraži hranu. Na raskrsnici je zastala na trenutak, kao pred redovima u supermarketu, premišljajući se hoće li levo u red sa slatkišima ili desno gde su grickalice. Desno su Markovići uvek ostavljali hleb pored kontejnera tako da nije morala da se zavlači u njega i mogla je tamo. Ali joj se suvi hleb nešto nije jeo te večeri. Levo su Stankovići, njihov sin nikako ne voli tunjevinu u konzervi. Paštetu pojede celu, sir takođe, ali ribu nikako. Uvek pronađe način da zatvori konzervu kao da je celu smazao i da je kao lepo vaspitan dečak odmah ubaci u kantu za đubre, a sve kako roditelji ne bi primetili da je jedva i probao. Lepo je govorio njen brat, deca su stvarno osuđena na roditelje jako nesrećna. Baš je imala sreće kada se rodila bez njih. Braća i sestre su već nešto drugo. To je nešto kao pun kovčeg gusarskog blaga. I ona ga je imala. Valjda je svu sreću potrošila na to da je slobodna i da nema mamu i tatu da joj određuju šta će da jede i šta da obuče, pa je nebo nekako moralo da izravna račune. Zato joj je uzelo brata. Nije mogla da ima dve tako velike sreće. To bi bilo previše. Jedna je sasvim dovoljno za jednog čoveka da bude srećan. A to što neki to ne znaju, to je njihov problem. Njima ni stotinu sreća ne bi bilo dovoljno. Takvi su ti ljudi. Zauvek nesrećni.

Mmm tunjevina, olizala je usne i krenula levo. Brzo je pronašla punu konzervu tunjevine u komadićima sa dodatkom provrća. Sada još samo da skoči do Markovića za hleb i eto večere. Opet je sreća pratila kao i uvek. Ili je to njen brat od negde čuva. Nikako nije mogla da se odluči.

Komentari

Komentari