Stolar u oku svemira

Bili smo samo oblici svjetlosnog traga negdje u etru, hiljadama kilometara udaljeni od planete zemlje. Na zemlju si došao prvi,želio si biti siguran da ćes biti tu kada se konačno odlučim za prelazak. Nismo se dobro dogovorili , tvoj život je iznikao u grubom planinskom i surovom okruženju, moj, ne tako daleko, ali kulturnim naslijeđem i pitomom obalom mora koje je zapljuskivalo moje djetinjstvo, dovoljno daleko da se izgubimo.

Na binu ove planete izašli smo površno naučenih uloga. Na brzinu izabrani likovi, u žurbi da se što prije sretnemo u novom životu, zadavali su nam probleme.

Vodio si život običnog stolara, a u sebi si nosio iskrenu ljubav ka stvoritelju, pjevao mu u danima koji su za to određeni, u svim drugim klanjao se drvetu nagnut nad njim do noći i puštao sebi krv nad njegovim godovima. Daske koje za tebe život znače.

Izabrala sam ulogu učitelja, a u meni je živio nemiran duh koji je vidio mnogo svijetove , oni su mi se i kroz ovo fizičko postojanje ukazivali na smjenu mjenjajući scenografiju mog osnovnog izbora, ne glumeći privid već ozbiljno pokazujući svoje pravo lice. Razumjela sam svaki od njih i radovala mu se dječijom iskrenošću.

U nekom od središnjih činova zajedno smo se popeli na binu u novim kostimima i prepoznali se.

Gledao si me kao ćerku, ženu, majku, nemoćan da me zaštitiš, jer su nam u ovom komadu dijalozi rijetki i interakcije naših likova još rijeđe. Vrijeme u dosluhu sa prolaznošću sporo odbrojava dane, ali prebrzo godine. U susretima se podržavamo, žurimo da nadoknadimo propuštene rečenice, ubrzano prenosimo novootrkivene segmente ovog života i nestajemo jedno za drugo.

Gledam duboko u plavetne bezdane kojima galaksije ukrašavaju tvoje lice i u pogledima tvojim vidim sebe. Sve ono što ti jesi i sve ono što izgovaraš samo je trenutak u beskrajnim životima u kojima  iznova biramo uloge koje ćemo glumiti na ovoj planeti.

Govorim ti o svemiru kao o sebi. Govoriš mi o sebi kao o svemiru. Nikada ne razmjenjujemo dodir, tek ponekad razmjenimo zagrljaj u kom grlimo sebe kroz onog drugog.

Sretni smo, jer smo nađeni u izgubljenosti i odluka da se izgubimo još više u pronalaženju otvara nam mogućnost da usvojimo svijest o našem postojanju u ništavilu.

Pogledima se razumijemo, često gledamo ka nebu, unakrsno zahvaljujemo i onom drugom i svemiru, potom odlazimo sa bine i u sledećem činu imamo uloge u kojima se nećemo sresti. Doći će dan kada će se predstava završiti pa ćemo neko vrijeme onako obučeni i našminkani još malo sjedati dok zadnji posmatrači ne napuste svoja mjesta i svjetla ovog života se ne ugase. Neko će svoju ulogu završiti ranije presvučen i umiven sačekati onog koji poslednji izlazi.

U tišini beskonačnosti bićemo ponovo jedno, utopljeni u prostranstvu nebeskog svoda, pa sa osmjehom gledati na zemlju i birati nove pozornice i nove uloge.  Zajedno.

Posebnom stolaru.