Stranac iz stana br. 33
- Senka, jesi li čula da imamo novog komšiju? - upitala je Keri ušavši u Senkin stan jedva čekajući da saopšti novu vijest.
- Mi imamo novog komšiju? – začuđeno upita Senka.
- Da, zamisli, mi imamo novog komšiju. – odgovora Keri, nešto manje iznenađena.
- Mora da je opet neka ništarija, još jedna glupa protuva, samo takvi nam dolaze. – Lijevom rukom Senka je jedva dohvatila upaljač sa malog stočića koji se nalazio odmah pored fotelje u kojoj se udobno smjestila držeći pikslu na grudima. - Ta, prosto me to tjera da se svaki put iznova zapitam, „Jesmo li mi neki sabirni centar za takve, ili smo i mi baš takvi, pa nam zato i dolaze?“, baš mi nije jasno, Keri.
- Pa, ne znam to, ali znam da ovaj nije baš takav. Mislim, još nisam doznala ko je dotični, a nisam ga dobro ni vidjela. – Keri je namještala viklere u kosi. – Jutros smo se samo mimoišli u haustoru, ali je bilo polumračno, a i on, kanda da je žurio nekuda.
- Baš ništa nisi uspjela da vidiš. Kako izgleda? Je li visok? Crn? Kakav je? – pomalo histerično je ispitivala Senka.
- Ne znam, ženo draga. Sad ti kažem, bilo je mračno, a on je projurio pokraj mene kao vjetar. Doduše, možda sam i mogla malo bolje da ga vidim, ali sam gledala u telefon, znaš da mi Sergej piše čim otvori oči. Uguši me! Uguši!
- Znači tako – Senka je iz usta ispustila kolut dima od cigarete, - neko nam se useljava sprat iznad nas, a mi pojma nemamo ko je. Možda je neki ubica, kriminalac. Možda je pobjegao iz zatvora. Možda je ubio svoju ženu na spavanju. – sad se uspravila u sjedeći položaj i naglula ka Keri. - Zbilja, Keri, šta ako je on neki psihopata? Šta ćemo onda?
- Šta bismo mogle uopšte, ništa. Uostalom, otkud tebi odmah takve crne pomisli? Uopšte ne znamo ništa o tome čovjeku, i mislim da bi najbolje bilo da se strpimo dok nešto ne doznamo, a ne da odmah govorimo o njemu, tako... bezveze mi je to, znaš.
- Pa šta? Pa šta ako mislim tako? Baš me briga ko je, kažem to tako upravo jer ne znamo ništa o njemu, Keri, a trebalo bi da znamo ko nam se doseljava, a ne ovako, može biti bilo ko. – Senka se ponovo vratila u svoj poluležeći položaj, stavila pikslu na grudi i nastavila da puši cigaretu.
- Ma ko bi bio, običan čovjek. Eto, vidjećeš da nije to što misliš.
- A kako ti to znaš da nije? Objasni mi, molim te, hajde..
- Ne znam, ali osjećam da nije.. Ma daj šta ti je, pa kakav ubica, ne vjerujem u to.
- Zašto? Sasvim je moguće..
- Moguće je i da nije, i moguće je da je neki baš fini gospodin.
- Da, fini gospodin. Pogledaj, molim te, šta taj fini gospodin upravo donosi sa sobom, pogledaj Keri. – Senka je u međuvremenu ustala zbog bolova u leđima i prošetala do prozora, gdje je spustivši pikslu na stočić pored, primjetila da novi stanar dovozi stvari i useljava se.
- Šta da pogledam? Gdje? – odgovorila je Keri.
- Dole, zaboga, dole pogledaj, kroz prozor, ili izađi na balkon ako ti je lakše.
- Dobro, stigao je kamion sa njegovim stvarima, namještaj koliko vidim. I šta je tu čudno?
- Šta je tu čudno? Pitaš me šta je tu čudno? – upitala je Senka sva zaprepašćena što njena prijateljica ne uviđa isto što i ona.
- Da, Senka, pitam te: Šta je tu čudno?!
- Pa, vidiš li ti kakav je to namještaj, sve sama renesansa, barok, šta li je, bar koliko se ja u to razumijem, a meni to liči kao u grofa Drakule. Samo kad još počnu da iznose mrtvačke kovčege.
- Meni ovo samo govori da je čovjek imućan i da ima stila, znaš, ovo je jako skupocjen namještaj, rekla bih ručne izrade. Ne znam otkud ti pada na pamet taj grof Drakula, kakve on veze ima sa ovim.
- Pa kod tih ubica je sve u tom nekom mračnom fazonu, tako se i oblače, danju se ne kreću, samo noću. Izgledaju kao utvare, sklanjaju se od komšija, stanovi su im mračni, prozori uvijek zatamljeni..
- Da, doduše ovaj je bio obučen baš tako, sav u crnom. Ali opet ne mislim da je čovjek tamo nekakav ubica.
- Ah, draga, provjerićemo uostalom, pa ćeš i sama da vidiš da sam bila u pravu.
- Kako ćemo to provjeriti, Senka?
- Pa, recimo, tako što ćeš ti otići večeras do njega da pitaš da li mu je potreba pomoć od komšija. Ili je bolje da odmah pođeš do njega?
- Ja? Ja da idem? – začuđena upita Keri.
- Da, nego ko će? Ne misliš valjda ja da idem tamo prva?
- Ma to je baš glupo. Nema smisla da odmah idemo.
- Nego kad, Keri?
- Pa ne znam kad, ali biće prilike. Uostalom, srešćemo ga nekad pa ćemo pročavrljati. Saznaćemo nešto o njemu, raspitaćemo se.
- Ma da, baš ćemo tako nešto saznati.
- Hajde da probamo tako pa ćemo vidjeti.
- I šta kad ne saznamo ništa?
- Ko ti kaže da nećemo saznati ništa?
- Niko, već znam.
- Dobro, ako ništa ne saznamo, onda ćemo zajedno otići do njega.
- Ma ne pada mi na pamet, rekla sam ti. Ja tamo ne idem.
- Zašto onda mene poturaš da ja idem, Senka?
- Zato, Keri, što se ti ne plašiš, jel’ tako?
- Pa ne plašim se, ali mi je neprijatno, glupo mi je da idem kod nekoga tek tako.
- A nije glupo da čekamo kad ćemo ga sresti ili kad ćemo nešto od nekoga saznati?
- Meni to nije glupo, Senka. Tako je najbolje.
- Da, da... Uostalom, kako hoćeš.
- Evo sad iznose nekakve kutije..šteta, nisam vidjela do kraja kakav mu je namještaj.
- Kutije? Kakve kutije? – upita Senka kao da je se nečega uplašila.
- Kutije, ženo, obične kartonske kutije.
- Mogu misliti šta je unutra. Vidiš li kako tegle, mora da je jako teško.
- Stvari, posuđe, garderoba, šta bi moglo biti, nisu zlatne poluge sigurno.
- Možda su odsječene glave u onim laboratorijskim teglama? Šta misliš Keri?
- Isuse Bože, pomjeri se s mjesta ženo, kakve te odsječene glave snašle.
- Ne znam, sumnjiv mi je ovaj tip, skroz.
- Sumnjiv? Zbog čega molim te, hoćeš li mi reći najzad? Uopšte ga ne poznaješ kao ni ja, a tako govoriš, zašto?
- Osjećaj, ženo, prokleti osjećaj. Smrdi mi tu nešto i gotovo.
- Onda pronjuškaj malo, Senka, pa vidi da li će i dalje da ti smrdi.
- Ti nećeš pronjuškati?
- Hoću, iako mi ne smrdi, ali hoću iz čiste radoznalosti, uostalom, imam i pravo, imam pravo da znam ko se to doselio u stan tačno iznad moga stana. Ali dok ne budem pronjuškala, neću ništa govoriti o njemu.
- Ali ti ga već braniš, draga moja.
- Ja ga branim? Ne, zaboga, ne branim ja nikog, samo ne želim da unaprijed osuđujemo čovjeka kad ga uopšte i ne poznajemo, to je sve.
- Dobro, upoznaćemo ga, pa ćeš vidjeti.
- Da, hoćemo, sigurno.
Predrag Kisić