Foto: 
autor nepoznat

Sudar

Prethodnog dana pala je ona životonosna prolećna kiša i nakvasila besprekorni travnjak u majčinoj bašti, onaj koji je mesec dana kosila i sređivala da baš na njemu dočeka prijatelje. Tog jutra majka je ustala prva, hodala je gore-dole po obodima bašte kao da će svojim nervoznim koracima osušiti glavice bele rade koje su se preko noći otvorile na travnjaku. Njene papuče sa visokom potpeticom zvonile su kao poseban budilnik ostalim ukućanima, svečano su se orile u potpunoj tišini blistavog nedeljnog jutra i dostojanstveno najavljivale veliki dan.

Osluškivala je pesmu majčinih lakih koraka, nije spavala mnogo jer joj je srce  nepodnošljivo treperilo u mladim grudima. Bila je spremna, bila je princeza vilenjaka, bila je gospodarica svog malog sveta ljubavi, kraljica bajke zavorene u najlepšu kutiju - staru gradsku baštu okovanu ogradom od cigle i kovanog gvožđa. Skočila je iz kreveta i zatvorila vrata od kupatila. Tuširala se i pevušila, polako i bez žurbe uživala je u osećaju apsolutne sreće. Želela je da do tančina zapamti taj osećaj, da ga utisne u svaku ćeliju i priziva ga u decenijama koje će uslediti, da ga opiše svojim ćerima i sinovima, da ga priča unucima. Dok se brisala, sanjala je o svom životu. Sastavila je sve delove u savršenu celinu u kojoj će jedino ljubav imati prava da konstruiše događaje i stvara budućnost. Osmehivala se, gledala je delikatnu venčanicu koju je izabrala uz majčin blagoslov. Oblačila se polako, sa poštovanjem prelazla je rukom preko svakog nabora na suknji i mazila svaki biser u tkanju. Ispod tašnice čekala ju je starinska kutija sa zlatnom kopčom. Otvorila ju je, a onda tiho ciknula. Bile su to bakine satenske rukavice, iste one koje je nosile na svom venčanju u Sabornoj crkvi kada je izašla iz belog fijakera ukrašenog cvećem i kada se deki zaklela na večnost. Par belih, satenskih rukavica do iznad lakata, par dragulja, par kapi srca koje joj je baka poklonila da joj obezbedi bajku i život koji joj dolikuje.

Otac je izašao poslednji, u tamnom odelu, sa mašnom koju mu je ćerka izabrala kao svadbeni poklon. Sklonio se od gužve oko postavljenih stolova u velikom salonu, obišao je i kuhinju, prišao je letnjoj terasi i tiho osmotrio svoju ljubimicu. Gledao ju je krišom, palio je lulu i prikrivao pogled dimom koji je nervozno pućkao. Osmeh njegove sjajne zvezde podigao ga je na trenutak iz očaja. Nikako ne bi sebi dozvolio da joj prizna koliko je pogrešila, koliko je on sam pogrešio odgajajući je u zlatnom kavezu. On je znao koliko ljubav traje, njegova je trajala, njegova se hranila, ali njegova ljubav je odnegovana u vremenu kada se ljubav obnavljala lepotom i iskrenošću, ona je nastala u nekom prošlom vremenu pravih vrednosti gde je sijala kao jedina istinska vatra i osvetljavala put kroz život. Sada je on udavao plod svoje ljubavi, sada je bacao deo sebe u čeljusti jednog doba bučnog kiča i lažnog sjaja i bio je siguran da se cvet njegove ćerke neće otvoriti kao cvet njene majke. Ote mu se glasan uzdah koji nije na vreme ugušio:

„Tata, nemoj da se plašiš, biću tu, uvek ću biti tu uz tebe.“ Grlila ga je i mirisala na nevinu ljubav, onu koja je umrla sa prvim izbegličkim konvojem koji je došao u grad i doneo nove vrednosti i novo doba. Svoju dragocenost sačuvao je od ratova, svoje seme sakrio je ružnoće i zla, ali njegova žrtva bila je uzaludna. Nije mogao doveka da je skriva od života, jer je u njoj kuckao onaj sat koji svaku mladu ženu poziva na materinstvo i vezu sa životnim saputnikom.

„Mirko je divan, voli te, znaš koliko voli i majku, lepo ćemo se slagati.“ Nastavljala je da čavrlja ne izvlačeći se iz očevog zagrljaja, osećajući njegovu teskobu: „Možda će mi trebati neko vreme da se naviknem na njegove Ličane, ali znaš ti mene tata, ja sam pametna, vredna, zavoleće me.“

Klimao je glavom i gutao suze. Gledao je poslednje jutro svog spokoja i molio boga da ova svečana tišina potraje dovoljno dugo da njoj  pokloni još neki minut te apsolutne sreće, te lažne sinkope u beskrajnom vremenu tuge koja neminovno prati sve savremene princeze, jer bio je to kraj njene bajke koja je trajala kao i svaka čista lepota, samo tren.

Na majčinom savršenom travnjaku svaki beli čaršav na svim postavljenim stolovima krunisan je kristalnim čašama za šampanjac. Iz zvučnika, neprimetno ugrađenog u spoljni zid fasade, dopirala je lagana Debysijeva „Mesečina“, a tihi, veseli smeh majke i ćerke mešao se sa povremenim bakinim uzdasima odobravanja. Nekoliko mladih rođaka, zaduženih za primanje gostiju, nervozno su gledali na satove nestrpljivo očekujući svatove. Ona je pijuckala belo vino i sijala kao svaka mlada pred čin koji menja život. Skromno je skupila noge ispod tapacirane stolice, a dragocene rukavice položila je na krilo. Nervozu je prikrivala kikotom i šarmantnim osmehom dame u nastajanju.

Iz daljine primicao se orkan sirena, galame i glasne muzike. Majka se u neverici trgla i pogledala prema kapiji, a onda u oči svoga muža koje su potamnele od strepnje. Ona je poskočila sa stolice, ali joj je srce zastalo od iznenadnog straha od nepoznatog, nije nikako u svojoj naivnoj mašti mogla da zamisli sebe u sred tog meteža. Na kapiji su se pojavili prvi svatovi. Uz glasno dozivanje domaćina gurali su ispred sebe šareni orkestar cigana i jednu polugolu pevačicu koja sa saplitala po travnjaku ubadajući špicastim, srebrnim štiklama u svežu zemlju. Kada se najzad usadila u mesto odakle se najdalje čula, razjapila je velika crvena usta i zajaukala neku aktuelnu svadbarsku himnu obilato vrteći kukovima uvijenim u drečave dronjke. Nadolazeći talas svatova koji su pratili pripitog mladoženju, uleteo je i odmah nagrnuo na oca i majku, povlačeći ih prema sebi i glasno ih ljubeći, te zauzimajući strateške položaje u odnosu na mladu i orkestar.

Odvojena od svojih, stajala je preplašena I okružena ljudima koji su je posmatrali divlje i sa neodobravanjem.  Oko nje napravio se krug žena sumnjive starosti i morala, pipkale su venčanicu i negodovale.

“Nisi nešto lepa, mršava si ko grana, naš Milan se nije proslavio!”

“A, nisi ni vredna, šta si se tu ukopala, ajde skoči i posluži svekra i svekrvu!”

Ispustila je torbicu, okrenula se da dohvati poslužavnik sa vinom i kolačima grozničavo pogledom tražeći Milana da je samo vidi i osmehne joj se onako kako jedino on ume. Ugledala ga je pored pevačice kako joj u nedra gura poveliku novčanicu. Suze joj skliznuše niz obraze, čula joj se umrtviše, oči joj se ugasiše. Nije ni osetila kada su je izgurali do stola i kada su je obljubili neiskrenim ustima, žvalaveći svaki delić nežne kože lica. Neki ljudi u cokulama gurali su ocu čokanje pod nos i muvali ga da ih popije na eks. Posle petog, otac se predao i pridružio se nekakvom kolu, trapavo pokušavajući da uhvati korak, nesvestan u pijanstvu svoje groteskne pojave i podsmeha svih prisutnih.

Majka je sedela u čelu stola, sa obe strane okružili su je prijatelji iz Like i nešto joj glasno objašnjavali. Bila se izgubila u svom svetu, nije nikoga razumela, osmehivala se kao dete tražeći prolaz kroz koji bi se izvukla i pobegla negde daleko. 

Kada su se najzad svi potrpali u kola i uz glasno uzvikivanje i trubljenje krenuli prema opštini, mladenci su već bili spakovani na zadnje sedište nekog mercedesa, stisnuti između starog svata i devera. Njen buket raspao se u metežu, u rukama je držala samo peteljke i po neki polomljni cvetić, a Milan se glasno žalio na mučninu i vrućinu. Nije ličio na sebe, pretvorio se u neku ružnu karikaturu prenaglašenih crta lica i izbuljenih, vodnjikavih očiju.

Svoje “Da” izgovorila je tiho, očiju uprtih u svog budućeg svekra i u njegove velike brkove i bradu, on je za pojasom, ispod zelene vojničke jakne,  držao zadenut pištolj. Taj pištolj je izvadio odmah posle kratke ceremonije i u vazduh ispalio ceo šaržer. Ispred opštine muškarci su razvukli neko kolo bez muzike, trupkajući snažno nogama o pločnik. Pridružilo im se i nešto žena, ali samo onih koje nisu bile u cipelama sa visokom potpeticom.

Otac se ispovraćao uz samu fasadu lokalne crkve. Onda se nekako pribrao i pridružio svojoj ženi koja je tiho plakala. Neko iz mase joj doviknu: “Plači majko, ako, to valja!” To ju je nateralo u još glasniji plač koji je na momente prekidao monotono zapevanje sveštenika. Mladoženja je teturao oko oltara pridržavajući krunu na glavi i osmehujući se ponosno svojima u masi. Ona je ulagala poslednje atome snage da ostane na nogama koje su otekle od stajanja, nije mislila ni o čemu osim o načinu da sakrije vliku masnu fleku na venčanici nastalu od pečenog jagnjeta koje joj je čučalo u krilu na putu do crkve.

U restoranu, koji je njen otac uredno platio, nova muzika isključivala je svaki pokušaj konverzacije. Svi svatovi skakutali su kao po komandi uvek kada bi krenula nova pesma, njoj potpuno nepoznata i odvratna. Majku i oca davno je izgubila iz vidokruga, a na nju se naslanjao pijani Milan i mrmljao joj nešto što nije mogla da čuje, zaudarao je na rakiju i beli luk. Svoju mučninu počela je da smiruje velikim gutljajima vina. U tom trenutku, na tom mestu postojala je neka ona, neka ljuštura nje, neka žena, neka bivša dama i bivša princeza, bivša ćerka, bivša mladost i bivša bajka o sreći.

Na izgaženom travnjaku, u tišini divne gradske bašte, ležale su blatnjave satenske rukavice pored kojih je pala raščepljena praseća glava koja kao da se pobedonosno cerila. U sudaru dva sveta, pobedio je onaj koji je udario jače, onaj koji je masom nadoknadio svoju primitivnu prirodu.

Komentari

Komentari